Sramežljivost kod djece: Postoji li razlog za zabrinutost?

Sramežljivost je kod djece uobičajena pojava i ponekad predstavlja veći problem roditeljima nego djeci. Kako razumjeti sramežljivost i kako pomoći svome djetetu da je prevlada...

Sramežljiva djeca mogu malo govoriti, pričati tiho, osjećati anksioznost kada upoznaju nove ljude te mogu teže sklapati prijateljstva.

Roditelji sramežljive djece često pitaju: ‘Kako da pomognem svom djetetu da ne bude toliko sramežljivo?’, ‘On ne zna prići prijateljima i družiti se, bojim se da neće imati prijatelja’, ‘Kad god ga upišemo u neku grupnu aktivnost, on ne želi ići, trebamo li ustrajati ili ga ispisati?’

Kako živimo u vrlo društvenoj okolini, sramežljivost se često gleda kao nešto negativno, problematično i kao nešto što se treba promijeniti. Ako su roditelji sami društveni i ne vole provoditi vrijeme sami, često imaju očekivanje da djeca budu poput njih i smatraju da je sramežljivost negativna osobina.

Tako često čujemo komentare kojima odrasli žele potaknuti djecu da ne budu toliko sramežljiva: ‘Hajde, idi se družiti, što se sramiš?’, ‘Pa zar ti ne znaš pričati?’, ‘Ne budi tako sramežljiva. Neće te nitko ugristi’. Važno je osvijestiti da takvi komentari šalju djeci poruku da nešto s njima nije u redu te se zapravo postiže kontraefekt s obzirom na to da se djeca tada počnu sramiti sama sebe te se mogu početi još više zatvarati u sebe i izbjegavati interakcije s drugima.

Kako pomoći sramežljivcu?

Važno je znati da je sramežljivost uobičajena kod djece i odraslih te sama po sebi nije zabrinjavajuća dok god osoba ima pozitivnu sliku o sebi te dok to ne ometa u velikoj mjeri njezin svakodnevni život. Sramežljivost ne treba gledati kao negativnu osobinu, već je važno pokazati djetetu da ga prihvaćamo onakvo kakvo je.

Sramežljiva djeca su djeca kojoj treba više vremena da se opuste u društvu i da se priključe u interakciju s drugima, stoga je važno dati im vremena da prvo promotre novo okruženje i da se uključe u društvo onda kada su sama za to spremna.

Poželjno je djetetu slati poruke poput: ‘U redu je da ti je neugodno kad prvi put upoznaješ nove ljude/djecu’, ‘Vidim da želiš prvo promatrati sa strane prije nego se odeš igrati, i to je u redu’, ‘Ok je ako ne želiš pričati i samo slušaš što drugi govore’ i drugo.

Time djetetu dajemo do znanja da nije samo i da ga razumijemo i jačamo njegovo samopoštovanje. Dijete koje se osjeća dobro u svojoj koži i prihvaća svoje strahove i neugodne osjećaje imat će i više samopouzdanja i time će biti i opuštenije u društvu drugih.

Važno je razlikovati stavljanje pritiska na dijete od roditeljskog poticaja.

Pritisak stavljamo na dijete ako ga požurujemo, ako osuđujemo, ako mu ne dajemo dovoljno vremena da se priključi u društvo kada je samo spremno (npr. ‘Hajde, idi, pozdravi djecu i igraj se s njima’, ‘Nemaš se čega bojati, već si upoznao tu djecu’), dok potičemo dijete ako pokažemo da smo primijetili da mu je teško, ali ga ohrabrujemo da pruži priliku novoj situaciji i novim ljudima (‘Vidim da ne želiš ići, ali nekada nam treba više vremena dok nam ne postane ugodno s novim ljudima i u novoj grupi’, ‘Hajdemo se dogovoriti da odeš još nekoliko puta da vidiš kako će ti biti pa da onda odlučiš želiš li ići ili ne’).

Važno je imati afirmativni pristup

U dogovoru s djetetom mogu se i organizirati druženja s manje djece ili uključivanje djeteta u grupne aktivnosti u kojima ima manje djece, a koje su povezane s njegovim interesima. Tako dijete može jačati svoje socijalne vještine u sigurnijem okruženju.

Za nove situacije, poput uključivanja u školu ili veća društvena događanja, možete unaprijed pripremiti dijete te mu reći što očekujete da će se tamo događati, kako će taj dan izgledati, što će se raditi te provjeriti kako je njemu to, plaši li ga nešto i razgovarati o tome što može učiniti i na koji način može pristupiti drugoj djeci.

Važno je dijete podsjetiti na njegove vrline i na prijašnje događaje u kojem je stekao prijatelje i prevladao strah.

Roditelji se često boje da, ako pokažu razumijevanje za neugodne osjećaja ili za osobine koje smatraju negativnim, da će one prerasti u problem. Važno je imati na umu da je to zabluda i da zapravo prihvaćanjem i razgovorom o neugodnim osjećajima osnažujemo djecu da se bolje nose s njima, piše portal Roditelji.hr.