Povijesni trenuci koji su trajali kraće nego što mislite

Da je sve što je lijepo kratko traje, dobro je poznata deviza, a niti povijesna zbivanja nisu iznimka. Iako većina nas zamišlja prošlost kao niz dugih epoha i postupnih promjena, istina je da su neki od najvažnijih događaja završili gotovo prije nego što su uopće započeli.

Crnobradi

Edward Teach (ili Thatch) poznatiji po nadimku Crnobradi bio je čuveni britanski pirat koji je širio užas na Karipskom moru, a njegova (ne)djela proslavila su ga na obje strane Atlantika. I gotovo 300 godina nakon smrti, Crnobradi je i dalje sinonim za piratstvo: od zastrašujućeg izgleda do romantiziranog odmetništva, i dalje oblikuje našu predodžbu o piratima. Bez njega vjerojatno ne bi bilo ni Otoka s blagom ni Pirata s Kariba.

No Teachova karijera nije dugo trajala. Bio je kapetan gusarskog broda tek nešto više od godinu dana. Sredinom 1717. Teach je bio tek običan član posade ozloglašenog pirata Benjamina Hornigolda. I vjerojatno bi to i ostao, da Hornigold nije prihvatio amnestiju britanske krune. Odjednom bez kapetana, Teach je shvatio da je došlo njegovo vrijeme. Preuzevši francuski brod, opremio ga je topovima, okupio posadu od 200 ljudi i postao strašni gusar Crnobradi. Niti zlatno doba karipskog piratstva, kakvo gledamo u filmovima, nije bilo dugog vijeka: trajalo je jedva sedam godina.

Asteci

Iako njihove piramide i ljudske žrtve mogu djelovati kao da pripadaju nekom drevnom, dalekom svijetu, Asteci su zapravo relativno nedavna civilizacija. Njihov glavni grad Tenochtitlan osnovan je tek 1325. godine, a čak i tada je bio jedan od mnogih ratobornih gradova-država. Trebalo im je više od 100 godina da se udruže sa susjedima iz Tlacopana i Texcoca te započnu osvajanja. Taj ih je potez doveo do stvaranja velikog, ali kratkotrajnog carstva. Iako su u konačnici kontrolirali veći dio današnjeg središnjeg Meksika, Astečko je carstvo palo nakon samo 94 godine.

Usporedbe radi, klasično razdoblje civilizacije Maja trajalo je nevjerojatnih šest i pol stoljeća. Olmeci su izdržali osam. Postoje ljudi koji su živjeli dulje nego što je postojalo Astečko carstvo. Razlika je u tome što se nijedna od tih civilizacija nije morala suočiti s ratobornim Španjolcima. Na vrhuncu svoje moći, Asteci su u svoje društvo primili čovjeka poznatog kao Hernán Cortés. On im je uzvratio time što ih je pobio i porobio.

Rimbaud

U panteonu velikih pjesnika, Arthur Rimbaud jedan je od najvećih. Biseksualna francuska skitnica koju je na pariškim ulicama otkrio Paul Verlaine, promijenila je svjetsku književnost. Utjecao je na brojne umjetnike: od Henryja Millera do Boba Dylana i Jacka Kerouaca. Sve to je uspio postići u samo četiri kratke godine. Kada je imao 16 stigao je u Pariz bez novca i upoznao Paula Verlainea. Očaran tim neobičnim i lijepim mladićem, Verlaine ga je primio pod svoj krov. Pred nosom Verlaineove supruge, njih dvojica su započeli burnu ljubavnu vezu. Upravo u tom turbulentnom razdoblju Rimbaud je počeo ozbiljno pisati. Bio je fenomenalan.

U kratkom je roku postao miljenik pariške književne scene i usmjerio francusku književnost u novim, uzbudljivim smjerovima. Njegovi su obožavatelji očekivali desetljeća novih, izazovnih i briljantnih djela, ali onda je sve stalo. Manje od pet godina nakon što je napustio dom, Rimbaud je odložio pero i više nikada nije napisao nijedan stih. Umjesto toga, postao je strastveni kolonijalist, zgrnuvši bogatstvo u lučkom gradu Adenu.

Do kraja života odbijao je govoriti o svom književnom radu, smatrajući ga bezvrijednim i "odvratnim". Umro je od raka u 37. godini, a njegova nevoljko stečena književna reputacija već je bila zabetonirana. U svijet književnosti banuo je i prohujao kao vihor, ostavivši u nasljeđe djela koja nagovještaju simbolizam i nadrealizam moderne poezije. Uznesen i porican, za jedne ikona, za druge psihopat, taj je "ukleti" pjesnik ostao u svakom slučaju lirski fenomen kojem mnogo duguju sve moderne poetske struje, piše Punkufer.

Atenska demokracija

Da možemo iskočiti iz vremenskog stroja u drevnu Grčku, vidjeli bismo toge, duge brade i, najvažnije od svega, demokraciju. Atenjani pod vodstvom Kleistena poznati su po vladavini naroda, a od tada se neprestano pokušavao ponoviti njihov uspjeh. No, Grci nisu voljeli svoj izum onoliko koliko ga mi danas cijenimo. Manje od 50 godina nakon što je njihova demokracija započela, počeli su je uništavati.

Arhon Kleisten, koji je izabran 508. pr. Kr., smatra se utemeljiteljem demokracije u Ateni. Njegovim reformama su svi stanovnici Atike, onda podijeljeni na deset plemena, mogli obavljati državnu službu i aktivno sudjelovati u političkom životu. Također je ograničio administraciju i dao je veće ovlasti Saboru. Propadanje demokracije počelo je izborom državnika Perikla 461. pr. Kr. U tom je trenutku atenska demokracija bila na snazi već 47 godina. Nažalost, nedostajale su joj mnoge zaštitne mjere koje danas povezujemo s demokracijom, poput ograničenja vremena mandata.

U drevnoj Ateni državnik se birao neograničen broj puta, sve dok je uspijevao utjecati na birače. Periklo je bio majstor u tome. Karizmatičnog vođu birali su više od 25 godina bez prestanka, a na vlasti je imao potpunu slobodu raditi što god želi. Povjesničar Tukidid tvrdio je da se Atena zvala demokracijom, ali u stvarnosti je bila pod jednim čovjekom. Nakon Periklove smrti stvari su pošle po zlu. Skupina građana, ogorčena nedavnim atenskim porazima, izvela je državni udar i uspostavila svojevrsnu oligarhiju. Do 404. pr. Kr. čak je i ta vlast zbrisana i zamijenjena brutalnim oblikom autoritarizma. Srećom, demokracija nije potpuno nestala. Iako je prvi pokušaj Atenjana propao, Grci su pokušali ponovno. Nakon što je autoritarna vlast konačno svrgnuta, demokracija je obnovljena. Taj put je trajala je punih 80 godina – prije nego što su je makedonska osvajanja ponovno ugasila.

Aleksandar Veliki

Kad smo već kod Makedonaca, što reći o najvećem među njima – čovjeku toliko velikom da je to bilo jasno već iz njegova imena? Aleksandar Veliki stupio je na prijestolje 336. pr. Kr. i odmah krenuo u osvajanja. Zavladao je Grčkom, opljačkao Perziju, zauzeo Egipat i proširio svoje carstvo sve do današnje Indije. Ipak, sve je to bilo uzalud. Od svojih nesigurnih početaka do konačnog raspada, Aleksandrovo carstvo trajalo je manje od deset godina.

Prema tadašnjim standardima, to je bilo spektakularno kratko. Problem je bio u tome što Aleksandar nije ostavio nikakav plan za slučaj svoje smrti. Kad je 323. pr. Kr. umro od groznice, njegovi vojskovođe nisu pokazali nikakav interes za zajedničko osiguravanje granica. Umjesto toga, podijelili su zemlju među sobom, zaratili i nepovratno uništili carstvo. Sve u svemu, Aleksandrovo carstvo u punom obliku trajalo je tek od 325. do 319. pr. Kr. – samo šest godina.

Cezar

Ratnik koji je pretvorio Republiku u diktaturu, i dalje baca dugu sjenu na europsku povijest. Iako i danas svi znaju za njega, Cezar je proveo tek mali dio svog života kao vrhovni zapovjednik Rima. Od svojih 56 godina na Zemlji, samo je dvije proveo na čelu Carstva. Veći dio života bio je rastrgan između vojske i političke scene. Oko 83. pr. Kr., sa 17 godina, pobjegao je iz nezgodne situacije od kuće tako što se prijavio u vojsku. Od tog trenutka pa sve do srednjih godina neprestano je balansirao između vojnih obaveza i političkih ambicija u Senatu. Trebalo mu je do 59. pr. Kr., kad je imao 41 godinu, da napokon dobije ozbiljan položaj moći. Kao izabrani konzul, Cezar je dobio kontrolu nad velikim dijelom Carstva i značajan utjecaj u Senatu.

No čak i tada, kolege su mu ograničavale karijeru – poslali su ga daleko od Rima u pohod na Galiju, zadatak koji ga je zaokupio gotovo cijelo desetljeće. Tek 49. pr. Kr., u dobi od 51 godine, Cezar je konačno pokušao preuzeti vlast. Povukavši svoje trupe u Italiju, zapalio je građanski rat koji je trajao tri godine. Kad je napokon zavladao cijelim Rimom, sljedećih je 12 mjeseci proveo u inozemstvu, čisteći posljednje ostatke otpora i učvršćujući svoju poziciju.

Napokon, 45. pr. Kr., Julije Cezar postao je neosporni vladar Carstva. No čak i tada, tehnički gledano, nikada nije postao car (danas se August smatra prvim pravim carem). Osim toga, njegova vlast nije dugo trajala – već 44. pr. Kr. ubili su ga vlastiti senatori, neslavan kraj za život proveden u čežnji za apsolutnom moći.