Potpuni poraz: Američka sramotna invazija u Zaljevu svinja
Katastrofalna američka invazija u Zaljevu svinja na Kubi započela je prije 65 godina, 17. travnja 1961. Zaljev svinja (španj. Bahía de Cochinos) morski je zaljev na južnoj obali Kube.
Američki je plan bio iskrcati tamo kubanske emigrante koje je CIA obučila za ratovanje, nakon čega bi oni trebali pokrenuti građanski rat i srušiti Castrovu vlast na Kubi.
Naime, američko-kubanske tenzije su započele kada je Castro zbacio režim generala Batiste 1. siječnja 1959. godine. Američka administracija ocijenila je da se Castro sve više okreće komunistima, a to nisu mogli tolerirati u svom susjedstvu.
Sramotni poraz
Iskrcano je oko 1.400 emigranata. Kubanci su se suprotstavili invaziji, među njima i slavni Che Guevara, i za samo tri dana uspjeli su potpuno pobijediti napadače. Za Amerikance je to bio veliki poraz i nacionalna sramota, a rezultat je bio Castrovo potpuno okretanje SSSR-u.
Predsjednik SAD-a u to vrijeme bio je John Fitzgerald Kennedy, koji je samo tri mjeseca ranije stupio na dužnost i stoga je bio još neiskusan, a cijeliplan naslijedio je od Eisenhowerove administracije.
Poraz u Zaljevu svinja bio je predsjedniku Johnu F. Kennedyju važno iskustvo, i on će u budućnosti biti itekako oprezan pri primanju savjeta od svojih generala i CIA-e. To iskustvo pokazalo se korisnim u kasnijem Kennedyjevom uspješnom rješavanju Kubanske raketne krize.
Kuba u očima Amerikanaca
Za prosječnog Amerikanca sredinom dvadesetog stoljeća Kuba je imala imidž simpatičnog egzotičnog otoka gdje su Amerikanci odlazili na odmor, u kazino, zabaviti se i sl.
Međutim, u gospodarskom smislu, riječ je bila o siromašnoj državi u kojoj je većina njenih građana živjela od rada na plantažama šećerne trske. Kubom je od 1952. vladao Fulgencio Batista (u njemu tada drugom mandatu), koji je radi vlastite materijalne koristi vodio diktatorsku politiku spregnutu s američkom mafijom i multinacionalnim kompanijama, koje su držale većinu kubanskog gospodarstva.
Državni represivni organi nasilno su odgovarali na svaku vrstu prosvjeda protiv ovakvog stanja. U takvim okolnostima, Fidel Castro sa svojom grupom komunističkih gerilaca uspješno je poveo oružanu pobunu protiv režima i do kraja 1958. godine zbacio Batistu s vlasti.
Priprema američke invazije
Eisenhowerova administracija koja je dočekala Kubansku revoluciju, neposredno nakon njezina završetka nije bila u potpunosti sigurna u politički profil novog kubanskog vođe, pošto je sam Castro prema SAD-u slao različite signale.
Jedan od poteza koje je Castro ipak počeo raditi bila je nacionalizacija dijela imovine američkih kompanija što je u SAD-u loše primljeno. Castro je potom htio uvoziti jeftiniju sovjetsku naftu, ali su američke naftne rafinerije na Kubi odbile prerađivati tu naftu, stoga je i njih nacionalizirao.
Washington je odgovorio smanjenjem uvoza šećera s Kube. Kako se ekonomski rat nastavio, tako je Eisenhower CIA-i odobrio izvođenje prikrivenih operacija protiv nove kubanske vlasti i obuku gerilaca koji su bili protivnici Castrova režima.
U tu svrhu CIA je počela podmetati požare na kubanske plantaže šećerne trske a 1960. u havanskoj luci eksplodirao je belgijski teretni brod La Coubre koji je prevozio oružje za Kubansku vojsku.
U svrhu poticanja pobune, CIA je počela regrutirati kubanske dragovoljce iz Miamija i drugdje za koje su potom organizirani kampovi za obuku u Gvatemali.
Predsjednik Kennedy nije htio da ga uspoređuju sa Sovjetskom intervencijom u Mađarskoj 1956., pa u obzir nije dolazio angažman regularne vojske SAD-a.
Nakon što je odbacio nekoliko predočenih planova za iskrcavanje kod mjesta Trinidad kao nedovoljno diskretne, Kennedy se konačno složio s planom pomorskog desanta u Zaljev svinja nazvan Operacija Zapata.
