Posljednja smrtna kazna u BiH izvršena 1976. godine - znate li zašto?
U Bosni i Hercegovini smrtna kazna ukinuta je 1998. godine, a koliko je ljudi točno osuđeno i pogubljeno nakon izricanja smrtne kazne ni do danas nije poznato. Prema nepotpunim podacima, od 1968. godine, kada je pogubljen prvi osuđenik na smrt, izvršeno je pet egzekucija.
Posljednja izvršena egzekucija
Posljednja egzekucija smrtnom kaznom u Bosni i Hercegovini izvršena je 1976. godine, kada je Dušan Prodić, 35-godišnji pružni radnik iz okolice Doboja, osuđen zbog ubojstva vlastitog šestogodišnjeg sina. Sud ga je osudio i pogubio istog dana zbog ekstremno okrutnih okolnosti.
Nakon smrti prve supruge, s kojom je imao sina, Prodić se ponovno oženio, a u drugom braku sa suprugom Leksijom dobio je još dvoje djece. Problemi u obitelji uskoro su nastali zbog pitanja nasljedstva. Naime, imanje pokojne prve supruge ostalo je u vlasništvu sina iz prvog braka. Navodno nezadovoljna time, maćeha je vršila pritisak na Prodića da se sina riješi kako bi i njezina djeca mogla dobiti dio ostavštine.
U početku je, prema iskazima, odbijao takav prijedlog, no s vremenom je popustio i odlučio se riješiti sina.
Dok je gušio sina, tranzistor je držao iznad vode
Narav zločina, prema utvrđenim činjenicama, bila je posebno okrutna, a Prodić je sve unaprijed isplanirao.
Dušan Prodić poslao je sina u posjet djedu u selo Pojezna, znajući da će dječak morati proći uz nabujalu rijeku Ilovu. On je sam prečicom stigao prije njega do obale, a kada je dijete naišlo, Prodić ga je gurnuo u vodu s namjerom da ga uguši.
Dječak se, boreći se za život, uspio izvući na površinu, no otac ga je sustigao, ponovno potopio i držao pod vodom sve dok nije prestao pokazivati znakove života. Posebno je uznemirujući detalj da je, dok je jednom rukom pritiskao glavu vlastitog sina pod površinu, drugom pridržavao tranzistor kako se ne bi smočio.
Upravo taj detalj, simbol hladne proračunatosti i nedostatka ikakve empatije, bio je ključan u odluci suda da Prodiću izrekne smrtnu kaznu strijeljanjem. Supruga Leksija, koja ga je potaknula na ubojstvo kako bi njihova djeca naslijedila cjelokupnu imovinu, također je osuđena na smrtnu kaznu, no njezina je kazna kasnije preinačena u 20 godina zatvora. Djeca iz tog braka nakon tragedije dana su na posvojenje.
U svim poznatim slučajevima smrtnu kaznu u BiH pratile su okolnosti iznimne brutalnosti, najčešće s djecom kao žrtvama. Sve kazne su izvršene strijeljanjem, a samo je u jednom slučaju osuđenik sam sebi presudio.
1968. – Milojko Arizanović
Prvi zabilježeni slučaj pogubljenja u BiH bio je onaj Milojka Arizanovića, vodnika JNA. Na nagovor ljubavnice ubio je vlastitu suprugu i dijete, te ih zakopao u sarajevskom naselju Vraca. Nakon otkrivanja zločina, slike tijela – uključujući i prizor mrtvog djeteta s crvima na obrazu – poslane su Josipu Brozu Titu, tadašnjem vrhovnom komandantu, kako bi odlučio o pomilovanju.
Tito je, navodno, vidjevši prizor djeteta koje je "izgledalo kao da spava", odbio pomilovati Arizanovića te je on pogubljen je strijeljanjem.
Bio je to posljednji slučaj u kojem je Tito osobno odlučivao o pomilovanjima.
1970. – Nail Ikanović
Dvije godine kasnije, na smrtnu kaznu osuđen je Nail Ikanović iz Krajine. Također na nagovor ljubavnice, sjekirom je ubio suprugu i troje djece, a zatim se vratio u Njemačku, gdje je radio. Njegov punac idućeg jutra pronašao je tijela, doživio srčani udar i preminuo.
Ikanović je uhićen, ali nije dočekao izvršenje kazne – počinio je samoubojstvo u Centralnom zatvoru tako što se objesio o rešetke.
Ovaj slučaj rezultirao je pooštravanjem sigurnosnih mjera za osuđenike na smrt. Nakon Ikanovićeva samoubojstva uvedena je tzv. ćelija smrti – prostorija pregrađena rešetkom, gdje je osuđenik bio pod stalnim nadzorom stražara. Uvedeno je i vezivanje lancima za pod, ograničavanje kretanja i uklanjanje potencijalno opasnih predmeta, poput filtera za cigarete, kojima su zatvorenici pokušavali ozlijediti sami sebe.
Ubojstvo dječaka Brune Čalića
Jedan od najpotresnijih slučajeva dogodio se u Zenici. Višnja Pavlović, ogorčena zbog smrti svog pastorka u prometnoj nesreći, za koju je smatrala odgovornim oca dječaka Brune Čalića, odlučila se na osvetu. Unajmila je plaćenika Dragomira Bajčetu i platila mu 500.000 dinara kako bi ubio Brunu.
Dječaka su zaskočili na putu kući iz škole, odveli na groblje i usmrtili s devet uboda nožem. Oboje su osuđeni na smrtnu kaznu zbog brutalnosti i plana zločina.
Smrtna kazna još uvijek "živi" u Ustavu RS-a
Iako je Ustavni sud BiH u studenom 2019. godine donio odluku na osnovu koje je smrtna kazna u Ustavu Republike Srpske službeno ukinuta, ova odredba još nije uklonjena iz najvišeg zakonodavnog akta Srpske.
Ustav Republike Srpske u članku 11. sadržava odredbu kojom se, uz potvrdu nepovredivosti ljudskog života, ipak omogućavalo izricanje smrtne kazne za "najteže oblike teških kaznenih djela".
Iako ova formulacija tehnički još uvijek postoji u tekstu ustava, u praksi nikada nije bila pravno operativna – budući da Kazneni zakon Republike Srpske ne predviđa smrtnu kaznu. Ipak, i do 2025. ta odredba ostaje "mrtvo slovo na papiru" – ni izbrisana, ni važeća.
