I poslije Mostara - Mostar

Zvonimir Vojtulek, aktivista, svećenik, političar, zagovarač pomirenja, suživota, borac za ljudska prava i jednakost...Mostarac sa bogatom biografijom i adresom u Norveškoj. Ovo je njegova priča...

''Živio sam po tome što su me učili i otac i majka - da se ljudi dijele samo na loše i dobre. Moji pokojni majka i otac su me naučili svojim primjerom kako se poštuje i voli vjera.''

Mostarac iz Šantićeve

Nakon završetka Nove gimnazije (Gimnazija fra Grge Martića u Mostaru), a tijekom studija fizioterapije i prakse u Beogradu, svako ljeto putovao je "inter railom" - vožnja vozom po cijeloj Europi u trajanju od mjesec.

''Prilikom posjete Norveškoj čuo sam da oni imaju tzv. Peoples college po ideji N.F.S. Grundtviga, danskog filozofa, povjesničara, književnika i svećenika. Te škole smatraju najvećim doprinosom Skandinavije svjetskoj pedagoškoj znanosti. Posjetio sam jednu takvu školu i oduševio se, te 1981. godine poslao moju zamolbu za studij. Cijena je bila nevjerojatna za naše pojmove. No, oni su me pozvali da dođem, ali i da radim kao fizioterapeut u školi i tako platim studije. Prihvatio sam i na veliku tugu roditelja sjeo u vlak u Mostaru i izašao u Narviku u Norveškoj nakon bukvalno tri dana i dvije noć vožnje. Kada sam krenuo u kolovozu, u Mostaru je bio 41 stupanj. A kada smo dva konduktera i ja izašli u Narviku, u 22 sata, bilo je tek sedam stupnjeva i sijalo je sunce. Poslije sam saznao da se to zove polarno ljeto i da se nalazim sjeverno od polarnog kruga. Vjerojatno sam bio prvi Mostarac iz Šantićeve ulice koji je došao najbliže Sjevernom polu'', prisjeća se Zvonimir perioda koji je promijenio njegov život.

Iskustvo stečeno u toj školi bilo je predivno, ističe Zvonimir, dodavši kako je 70% studenata škole bilo zdravo, a ostatak sa posebnim potrebama - kako fizičkim, tako i psihičkim. U ovoj školi, zdravi studenti su imali odgovornost za studente sa potrebama. Na ovaj način, jedni druge su bolje razumjeli, rušile su se predrasude i mitovi, povećavala integracija te poštovanje jednih prema drugima. Ovo bogato iskustvo potaknulo ga je da pokrene prvi integrativni vrtić u Mostaru, koji je bio jedinstven na području Istočne Evrope.

Nakon dvije godine studija u Narviku, Vojtulek odlazi u Bergen i počinje studij teologije.

''Izabrao sam Protestantsku crkvu, metodiste. Razlog je socijalni aspekt vjere koji obavezuje vjernika da pomaže svakome kome je to potrebno. Inače nema velikih razlika od katolika ili pravoslavlja. Razlika u odnosu na katoličanstvo i pravoslavlje je da se svećenik može ženiti i da žene mogu biti svećenici. Metodisti potiču od osnivača konferencije Johna Wesleya (1739) i crkva broji više od 70 milijuna članova. Surađujemo ekumenski sa svim drugim kršćanima. Prvi sastanak Ujedinjenih naroda je održan u Metodističkoj crkvi. Nelson Mandela, Hilary Clinton, Beyonce i mnogi drugi su metodisti'', kaže on za Moja BiH. 

Pet godina poslije, Zvonimir Vojtulek je zaređen kao jedini svećenik stranac iz Istočne Europe u Skandinaviji, pa je postao protestantski svećenik. Tako je njegova obitelj postala jedan zanimljiv miks - mama pravoslavka, tata katolik, a sin protestant, koji je služio od Osla pa po cijeloj južnoj Norveškoj duže od 22 godine. Tada se i oženio. Nažalost, Zvonimirovi roditelji su, kao ratne izbjeglice, umrli u Norveškoj. Kako i sam opisuje - tužna sudbina mnogih naših ljudi. Dženaze i sahrane sve su češće u Skandinaviji: "Pune se mezarja i groblja našim imenima u zemlji Sjevera."

''Početkom rata u Bosni i Hercegovini dobio sam akreditive Dječije ambasade kao konzul za Skandinaviju, pa sam tijekom rata dolazio devet puta u Mostar. Uspio sam zajedno sa mnogim dobrim ljudima iz Norveške dopremiti šest velikih transporta hrane za djecu u Mostaru. Nijedan transport nije bio ispod milijun kruna, upravo zbog izuzetno skupe dječije hrane. U više navrata su paravojne grupe pokušale oteti šlepere sa hranom, ali srećom - neuspješno. To je bilo jako teško i tužno poglavlje. Vidjeti svu tu djecu i obitelji u Mostaru koje pate i koje nitko ništa ne pita. Gotovo sva moja i suprugina primanja bila su namijenjena putovanjima u Mostar i pomoći posredstvom Dječije ambasade'', ističe Vojtulek.

A po završetku rata iz Norveške je došao raditi u BiH, na projektima religijskog pomirenja Metodističke crkve za pomoć UMCOR, za koju ističe kako je bila vodeća u obnovi BiH. Pored ovog angažmana, kao svećenik je bio zadužen i za Norvežane zaposlene u Veleposlanstvu u Sarajevu, držao je mise i propovijedi kod franjevaca za diplomate i njihove zaposlene. Važna je i suradnja koju je imao sa Svjetskom konferencijom za religiju i mir, te rad na povratku Bošnjaka, Srba i Hrvata u njihova sela i gradove. Pohvalna je suradnja sa mostarskim muftijom Seidom ef. Smajkićem, čiji ured je koristio, kao i podrška banjalučkog efendije.

"Takva suradnja i poštovanje je jedini pravi put i budućnost BiH."

Od dolaska u BiH Zvonimir je pokušavao ostvariti svoju norvešku želju - osnovati inkluzivni vrtić u Mostaru, koji bi zajedno pohađala djeca sa posebnim potrebama i zdrava djeca.

''Red Barna, Crveni križ, UNICEF i drugi istaknuli su kako je ovo izvrsna ideja, ali i da je za nju u BiH prerano. Dvije godine poslije kopiju projekta dao sam direktoru austrijskog Diakoniwerka dr. Gerhradu Gableru, koji se zainteresirao za ovu ideju. Nakon skoro dvije godine rada sa sponzorima, ideja je zaživjela! Jedini problem tada bio je naći roditelje koji žele da njihova djeca pohađaju pedagoški najmoderniji vrtić i prihvate da se druže sa djecom sa posebnim potrebama, otkriva Zvonimir. Međutim, nastavak je oslikao postratno stanje u BiH - u specifičnom Mostaru naročito.

''Nakon puno sastanaka dodatno školovanog i specijaliziranog osoblja vrtića sa roditeljima, sa radom je trebao da krene 2002. godine. Međutim, posljedice rata još jednom su izašle na vidjelo! Naime, vrtić je smješten na "istočnoj strani". Roditelji sa "zapadne strane" brinuli su kako će odvesti djecu na "onu stranu" - šta će reći susjedi, obitelj, radne kolege?! Dakle, nacionalnost i politika bili su veliki problem. Ljudi su se plašili. Tada sam odlučio razgovarati sa liderima Islamske zajednice Mostar, katoličkim biskupom i pravoslavnim parohom. Rekli su da je to dobar projekt i da imamo njihovu podršku. Želio sam da nazoče otvorenju inkluzivnog vrtića Sunčani most, pa su predstavnici ovih institucija prvi put od rata stajali zajedno. Vjerojatno i posljednji na tako važnom - ne političkom, nego humanom sastank'', naglašava za Moja BiH.

Možemo zaključiti da je vrtić igrao veliku ulogu u postratnom pomirenju jer roditelji i djeca ovdje aktivno surađuju, upoznaju se jedni sa drugima, posjećuju jedni druge - na kojoj god strani Mostara živjeli. Sunčani most tako spaja grad Mostar i Mostarce! Ovo je Zvonimirov, kako i sam kaže, najljepši poklon rodnom gradu.

Politika u Norveškoj

Zanimljivoj životnoj priči Zvonimira Vojtuleka ovdje nije kraj - doživjela je još jedan zaplet! Nakon povratka u Norvešku, uključio se u politiku.

''Razlog je jednostavan - nisam bio zadovoljan mnogim rješenjima u vezi sa socijalnom odgovornošću za djecu i stare osobe. Naknadno sam izabran i za predsjednika stranke u gradu u kojem živim i na toj poziciji sam već deset godina, a ujedno sam i član županijskog upravnog odbora stranke. Puno sam radio na tome da muslimani dobiju svoje hareme za sahrane u županiji, te da se omogući i osigura prostor za imame prilikom vjerskih ispraćaja kod dženaza. Aktivan sam i u poljima prava stranaca, zaposlenja, socijalne sigurnosti itd. O izazovima sa kojima se stranci susreću sam mnogo naučio i kao sudac u Žalbenom sudu Norveške. Pored svog posla, radim i kao sudski prevoditelj već 25 godina, pa sam radio i za Haški sud šest godina na predmetima Dretelj, Čapljina, Keraterm, Manjača i Omarska. Posljednja vijest je da sam nominovan od omladine moje stranke kao nositelj liste za parlamentarne izbore iduće godine'', kazao je Zvonimir Vojtulek.

Pročitajte još

U Chicagu od rođenja, ali ga sve vuče prema Hercegovini

U moru dobrih djela koja je ovaj humanitarac i aktivista za dosadašnjeg životnog vijeka uradio, nije zaboravio ni svoj narod u Norveškoj.

''Ovdje je sve politika, pa tako i to da su naši građani zakinuti za punu mirovinu na koju imaju pravo i koju su zaradili. Izbjeglice iz BiH su najbolje integrirana grupa u Norveškoj. U norveškoj statistici od 2017. Bosanci i Hercegovci su uspješniji od Norvežana kada je riječ o visokom obrazovanju - u prosjeku je više naše djece nego norveške završilo fakultete, više naših žena je procentualno zaposleno nego Norvežanki itd. Međutim, bh. građani ovdje nisu dobili status izbjeglica nego zaštićenih osoba i time su zakinuti za poravnanje 40 godina boravka u Norveškoj, što sve druge izbjeglice u Norveškoj imaju. Odveo sam jednu izvrsnu delegaciju naših ljudi u Vladu, gdje smo obrazložili cijeli slučaj. Nastavljam sa ovim radom i dalje, uz pomoć i suradnju našeg veleposlanika Nedima Makarevića i imama Kobilice, te Bh. udruženja u Norveškoj, priča. A u ono slobodnog vremena što mu ostane nakon svih obaveza koje ima, nađe i vrijeme za članstvo u Bosanskom klubu u Hortenu i Hrvatskom udruženju. Svojim vrijednim i srčanim radom zaradio je zahvalnicu Islamske zajednice Bošnjaka u Norveškoj, županije Vestfold za suradnju u džematu Vestfold. Organizovao je i sudjelovao u dijalog sastancima o islamu i kršćanstvu.

I poslije Mostara - Mostar

''Važno je demistificirati islam u Skandinaviji, jer postoje mnoge zablude i neistine koje se prenose putem medija i društvenih mreža. Islamska zajednica Bošnjaka u Norveškoj radi odličan posao na tom području i ima moju punu podršku. Ponosan sam na sve naše građane jer su se zaista trudili i uspjeli pokazati Norveškoj i ostatku Skandinavije sve svoje kvalitete'', ističe naš sugovornik, a planovi za budućnost izgledaju ovako nekako: nastavak redovnog rada, aktivnosti u polju politike i podrške vrtiću Sunčani most. Dakle, na kraju svega - ponovo Mostar!

''Još nije Mostar izašao iz mene i izgleda da nikada i neće - kao što je to Aleksa Šantić lijepo kazao. U Mostaru sam svake godine tijekom ljetnih ferija. Posjetim sva groblja, odnesem cvijeće na grobove mojih roditelja, prijatelja iz gimnazije i ostalih. "Popričam" sa svakim od njih i prisjetim se svih lijepih uspomena. Sjednem pod košćelu i popijem kafu. Mostar i Hercegovina mirišu i na smokvu, i na Neretvu, i na šipak, i na kamen, i na prve trešnje u Jasenici i na Radobolju. On tako miriše nama koji smo tu rođeni. Zato je možda i toliko srušen, devastiran i opljačkan od onih koji nikada nisu razaznali miris ljepote moga Mostara.''