Hercegovačka općina koja je nekada imala preko 3.000 stanovnika sada ima samo jednog

Današnjim generacijama gotovo nestvarno zvuči podatak da je Divin nekada bio općina s oko tri tisuće stanovnika, školom punom djece, domom zdravlja, poštom, trgovinama i kavanskim životom.

Danas je to opustjelo selo na tranzitnoj cesti kod Bileće u kojem, kako piše Radio Bileća, živi samo jedan stanovnik.

Nekadašnja općina

Divin je do šezdesetih godina prošlog stoljeća bio općina koja je obuhvaćala sela Fatnicu, Bačevicu, Orahovice, Gornje i Donje Davidoviće, Bijeljane, Milaviće, Gornju i Donju Zasadu, Kuti i Kukričje.

Na tom području živjelo je oko tri tisuće stanovnika. Stariji se i danas sa sjetom prisjećaju vremena kada je Divin bio mjesto života i okupljanja, općina s osnovnom školom u kojoj je školsko zvono na nastavu pozivalo više stotina učenika iz Divina i okolnih sela.

Iz tih se generacija, iako kroz maglu, sjećaju i da je u divinskoj općini, uz stočarstvo, vrijedan narod uzgajao duhan, često hercegovački "ravnjak", s malim brojem listova, ali iznimne kvalitete. Danas ondje više nema ni struka ni lista duhana, ni prkosne stabljike kukuruza.

Mirjana Bilinac, rođena 1956. godine u obitelji Jovović iz Divina, mladost je provela u ovom mjestu. Prva tri razreda osnovne škole pohađala je u Fatnici jer, kaže, u školi u Divinu nije bilo dovoljno mjesta za sve učenike.

"Koliko me sjećanje služi, kada sam prešla u školu u Divin, tada je bilo punih osam ogromnih učionica, u mom razredu bilo je oko trideset petoro vršnjaka. Kada bi se završila škola, prema Kutima i Davidovićima krenula bi rijeka djece – tadašnji Divin vrvio je od života", prisjeća se Mirjana.

Sjeća se i tadašnjeg doma zdravlja, koji je imao stalnog liječnika i stomatologa, poljoprivredne zadruge, pošte, matičnog ureda koji je radio svaki dan, dviju kavana i trgovine u kojoj se moglo naći sve "od igle do lokomotive".

Divin je, kaže, imao sve ono što treba imati jedna općina. Imao je i ono najvažnije – ljude koji su bili vrijedni i radni, zadovoljni životom i usmjereni jedni na druge, uvijek spremni pomoći, raspoloženi za druženje i šalu.

Mirjana se 1976. godine odselila iz Divina i od tada sa svojom obitelji živi daleko od rodne Hercegovine. Ipak, i danas, koliko joj mogućnosti dopuštaju, barem dva puta godišnje svrati u svoj Divin kako bi obišla i otvorila kuću.

"Kad uzmem ključ da otključam vrata, zadrhti mi ruka, uhvati me tuga, ali što ćeš", priča Mirjana.

Škola bez djece

Jedan od najboljih kroničara života u Divinu je Petar Pero Ljubomirac, vlasnik nekada poznate kavane "Odmor". Bila je na pravom mjestu za putnike namjernike, prolaznike, slučajne i nepoznate goste.

Kavana je otvorena 1981. godine. Za četiri i pol desetljeća Pero je zapamtio mnogo ljudi i događaja, pa se danas sa sjetom vraća u vrijeme kada je Divin bio, kako kaže, "mravinjak".

"Četrdesetero je ovdje noćilo svaku noć, puno je bilo, dvije kavane, dvije trgovine, mjesni ured, zemljoradnička zadruga. Od ljudi iz Vranjske do Milavića, Kuti, Kukričja, Lukavca, Zovog Dola do Orahovica, sve je dolazilo ovdje. Vjerujte, sada zimi za deset dana dogodi se da ne svrati nitko", priča Pero.

Utorak je, prisjeća se, neformalno vrijedio kao pazarni dan, kada je seoska trgovina najviše služila stanovnicima okolnih sela, prenosi Radio Bileća.

"Kad sam završio osmi, mislim da nas je bilo 220 od prvog do osmog razreda: dva odjeljenja petog i dva odjeljenja sedmog razreda. Nismo mi mogli utorkom otići u trgovinu zato što su ovi iz okolnih sela dolazili tu i kupovali brašno, pšenicu, tovarili na konje i gonili u svoje selo, znači nama djeci je bilo zabranjeno utorkom dolaziti u trgovinu. Možda bi se mnogi i sad vratili, ali su kuće srušene i zapuštene", priča Pero.

Zlatno doba Divina danas živi uglavnom u sjećanjima. Poljoprivredna zadruga zatvorena je, kako navode mještani, početkom dvijetisućitih, a trgovina "kod Šeme" ne radi više od pet godina.

U selo su stigli asfalt, struja i rasvjeta, ali je otišlo ono najvažnije – ljudi. Jedina mještanka u selu danas je Vida Šakotić.

O vremenima koja su presudila ovom mjestu i njegovim stanovnicima svjedoče oronule i napuštene kuće. Od svega čime se ova varošica nekada mogla podičiti, u Divinu i danas stoji jedan objekt – zgrada osnovne škole.

Ne tako davno utihnulo je i ono preostalo školsko zvono koje je sa seoskih puteljaka pozivalo učenike u učionice. Zgrada svjedoči o jednom vremenu, ali odavno više ne služi svrsi za koju je građena – da školuje, odgaja i obrazuje. Djece nema.

Nekadašnja škola ustupljena je na korištenje kineskoj tvrtki čiji radnici već nekoliko godina izvode radove na izgradnji HE "Dabar".

Na fasadi školske zgrade više ne stoji plava ploča s natpisom "Osnovna škola Sveti Sava". Njezin ulaz sada krase kineska slova, koja znaju pročitati samo privremeni stanari.