Crna statistika: Što sprječava žene u BiH da prijave nasilje?

Nasilje nad ženama u Bosni i Hercegovini i dalje je ozbiljan društveni problem. Samo u 2024. godini u slučaju femicida smrtno je stradalo 12 žena. Ipak, na razini države ne postoji jedinstven registar nasilja u obitelji niti broja žrtava, što dodatno otežava razumijevanje razmjera problema i adekvatno reagiranje institucija.

Socijalna radnica i vještak psihoterapeutkinja Tea Rebac Mikulić iz udruženja "Žena BiH" Mostar istaknula je u razgovoru za Fenu nekoliko ključnih razloga zbog kojih žene ne prijavljuju nasilje.

Tradicionalno shvaćanje rodnih uloga

''Jedan od najvećih problema u regiji je tradicionalno shvaćanje rodnih uloga. Nažalost, taj obrazac prisutan je i kod muškaraca i kod žena, tako da mnoge žene ne prijavljuju nasilje jer vjeruju da je to naprosto uobičajeno, jer su isto prošle njihove majke i bake'', objašnjava Rebac Mikulić.

No, problem nije samo u ukorijenjenim stavovima, već i u neadekvatnom odgovoru institucija. Čak i kada se nasilje prijavi, žene se nerijetko moraju suočavati sa svojim zlostavljačima u sudnicama. Rebac Mikulić ističe da bi cijelo društvo trebalo osuditi nasilje te da institucije moraju biti osjetljivije na potrebe žrtava.

Još jedan od glavnih razloga zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima je ekonomska nesigurnost.

''Vrlo često su nezaposlene, imaju malu djecu, neke su trudne i nemaju vlastiti izvor prihoda. Ne posjeduju imovinu i jednostavno nemaju kamo otići'', kaže Rebac Mikulić.

Poseban problem je što mnoge žene nisu ni svjesne da trpe nasilje, osobito u romskim zajednicama gdje je normalizirano da djevojčice stupaju u brak u ranoj dobi i rano postaju majke.

''Kod romske populacije je nažalost uobičajeno da se djevojčice udaju s 12, 13 ili 14 godina i čim su reproduktivne, one počinju rađati. Nisu ni svjesne da je to nasilje, da 'ne' znači 'ne' u svakom slučaju'', naglašava.

Nasilje nije samo fizičko

Iako se nasilje često poistovjećuje s fizičkim zlostavljanjem, Rebac Mikulić naglašava važnost prepoznavanja psihološkog nasilja koje je mnogo teže dokazati i ostavlja dublje emotivne posljedice.

''Nažalost, ako na žrtvi nema vidljivih modrica, mnogi smatraju da nasilja nije ni bilo. Psihičko, a posebno seksualno nasilje, teško je dokazati. Uz to, postoje i ekonomsko te duhovno nasilje, a jedno često povlači drugo. Što žena duže trpi nasilje, to će psihološke posljedice biti dublje i trajnije od fizičkih'', istaknula je.

Nakon tragičnog ubojstva Nizame Hećimović, koje je potreslo javnost, pitanje zaštite žena postalo je goruća tema u društvu, potaknuvši brojne rasprave o prevenciji nasilja, odgovornosti institucija, pa čak i o nužnim zakonskim promjenama. Ipak, Rebac Mikulić smatra da problem nije nužno u zakonima, već u njihovoj primjeni.

''Zakoni su jako dobro napisani, ali su često samo mrtvo slovo na papiru. Prvi korak bi bio njihova dosljedna primjena, posebno Istanbulske konvencije i Lanzarote konvencije za zaštitu žena i djece od nasilja'', kaže Rebac Mikulić.

Dalje pojašnjava da u BiH trenutno postoji osam sigurnih kuća, od kojih je pet u Federaciji BiH, a tri u Republici Srpskoj.

''Mi smo trenutno jedina sigurna kuća na području Hercegovine. Imamo dovoljno smještajnih kapaciteta, a broj korisnika varira. Ponekad smo potpuno popunjeni, a ponekad imamo slobodnih mjesta. Duljina boravka ovisi o situaciji'', neke osobe ostanu samo jednu noć, dok druge ostaju pet ili šest mjeseci – pojašnjava Rebac Mikulić.

Postanu svjesne što su proživjele

Kako navodi, sigurne kuće su dostupne žrtvama nasilja putem prijave, najčešće preko MUP-a ili centara za socijalni rad, posebno kada su u slučaj uključena djeca. Svaki boravak je službeno zabilježen i evidentiran.

''Žene rjeđe traže smještaj u sigurnu kuću, a češće zovu zbog psihološke pomoći. One koje ostaju u krugu nasilja, bilo zbog straha ili ekonomskih razloga, često se barem jave po savjet. Osim psihološke, nudimo i pravnu podršku, nastojeći im olakšati situaciju. Kroz kontakt s nama, mnoge se osnaže i ohrabre. Kada shvate da nisu same i da sustav podrške pruža zdravstvenu, psihološku i pravnu pomoć, nerijetko se kasnije odluče na smještaj u sigurnu kuću'', istaknula je.

Međutim, jedan od ključnih problema je što izlazak iz sigurne kuće ne znači nužno kraj problema.

''Najteži dio je izlazna strategija. Stoga je pokrenuta inicijativa za osnivanje jedinstvenog fonda za pomoć žrtvama nakon izlaska iz sigurne kuće, koji bi pokrivao troškove smještaja, dječjeg vrtića i edukacije za zapošljavanje. Ova podrška može biti ključna za dugoročnu sigurnost žena koje su preživjele nasilje'', napomenula je Rebac Mikulić.

Na kraju navodi da je najvažnija kontinuirana podrška.

''S 90 posto žena koje su bile u sigurnoj kući i dalje smo u kontaktu, čak i nakon 10 ili 15 godina. Tek nakon izlaska iz nasilnog okruženja one postaju svjesne što su proživjele i koliko im je podrška bila važna'', zaključila je socijalna radnica i vještak psihoterapeutkinja Tea Rebac Mikulić iz udruženja "Žena BiH" Mostar.