I stopa fertiliteta kod žena u BiH je porazno niska

Negativan prirodni priraštaj i masovno iseljavanje iz Bosne i Hercegovine konstantna su nažalost posljednjih godina ali svaki put kada izađu službeni podaci, ali i određene procjene, cijela javnost se iznova šokira razinom demografskog kolapsa.

Čini se kako se nitko više niti ne trudi sakriti podatak da trenutno u BiH živi između 2,5 i 2,7 milijuna stanovnika (podsjećanja radi popis iz 2013. godine pokazao više od 3,5 milijuna stanovnika).

Procjene su kako smo samo u posljednjih četiri, pet godina ostali bez pola milijuna ljudi zbog iseljavanja, koje će se nastaviti tim više što Njemačka od 1. ožujka dodatno liberalizira svoje tržište rada.

Kada tome dodamo da svake godine imamo i debele minuse kod prirodnog priraštaja, jasno je kako gore navedene procjene nisu daleko od istine.

Tako prema podacima Agencije za statistiku BiH prirodni priraštaj u 2014. iznosio je -5.712, 2015. bio -8.380, 2016. -6.388. 2017. -7.779 te se u 2018. popeo na -8.277.

Vrlo je zanimljiv podatak i oko stope fertiliteta. Stopa ukupnog fertiliteta je broj živorođenih na jednu ženu u njenom reproduktivnom životu. Tako je naša zemlje u situaciju da je ova stopa 2014. iznosila malih 1,258, 2015. još manjih 1,242, u 2016. i 2017. nešto se podiže (1,258 i 1,259) da bi u 2018. ponovno pala na 1,244.

Kako bi pokazali da se radi o kataklizmičkim razmjerima demografskog kolapsa ove brojke ćemo usporediti s brojkama unutar Europske unije i zemalja regije. Naime, svi oni muku muče s malim natalitetom i manjkom stanovništva, a imaju poprilično veće stope fertiliteta od BiH, što samo još jednom pokazuju u kakvom smo stanju proteklih godina.

Tako je stopa fertiliteta na razini cijel EU 1,59, u Hrvatskoj 1,42, u Sloveniji 1,62, u Srbiji 1,49, u Crnoj Gori 1,78, u Sjevernoj Makedoniji 1,43 itd. Svi oni gube stanovništvo (što zbog prirodnog priraštaja, što zbog iseljavanja) a brojke su im daleko bolje nego u BiH. I u biltenu Agencije za statistiku BiH “Žene i muškarci u BiH” jasno stoji rečenica o razmjerima katastrofe.

"Ukupna stopa fertiliteta je u 2017. bila najviša u Turskoj (2,07), a u zemalja EU u Francuskoj (1,90), dok je najniža bila u BiH i Malti (1,26)", navodi se.

Stručnjaci već godinama upozoravaju, apeliraju na promjene tvrdeći kako nam je stopa totalnog fertiliteta za oko 40 posto ispod praga koji se zahtijeva za jednostavnu reprodukciju stanovništva, a to je 2,1 djece po ženi, to znači da će naredna generacija biti za toliko umanjena, ne računajući značajne gubitke po osnovi konstantnog iseljavanja, piše mostarski Dnevni list.

Zanimljiv je i podatak kako smo uoči ratnih događanja na ovim prostorima, 1990. imali opću stopa nataliteta bila je 15,4 promila, a totalna stopa fertiliteta 1,7. Broj živorođenih 1990. iznosio je skoro 67 tisuća, što je više nego dvostruko uspoređujući s godišnjom razinomrađanja počevši od 2011.

Sve ovo, uz niz drugih podataka i negativnih trendova nije niti najmanje zabrinulo političke elite koje se malo kada udostoje o ovome i pričati a kamoli djelovati.

Strategija i planova nemamo, pa je o populacijskoj politici glupo i razmišljati. Dok sve druge zemlje rade apsolutno sve kako bi ponajprije zadržali svoje stanovništvo, zatim povećali stopu nataliteta pa i privukli i žitelje nekih drugih zemalja, mi radimo suprotno. S obzirom kako bez korupcije ne možete uspjeti u BiH, kako smo leglo klijentelizma, nepotizma i lažnih diploma mi tjeramo i one koji su planirali ostati, niskim plaćama, nemogućnošću zaposlenja tjeramo ljude da se jako teško odlučuju zasnovati obitelj a o tome da netko u značajnom broju želi doći u BiH i raditi smiješno je i komentirati.

Nije, nažalost, nikakva tajna da dobrom dijelu kvazipolitičkih elita odgovara da iz BiH ide svatko onaj tko razmišlja svojom, a ne partijskom glavom, svatko onaj koji je spreman braniti svoje principe i stavove a ne biti profesionalni podizač ruku, jer upravo takve ljude etiketiraju kao izdajnike i rade sve kako bi im život u BiH učinile nemogućim.

Retrogradna i kratkovidna politika tako je već ovu zemlju gurnula u ambis, još se samo držimo rukama za rub litice pa je samo pitanje vremena kada ćemo pasti.