Poletjeli paraglajderima prvi sa najviseg planinskog vrha u BiH

Članovi kluba "Extreme Sport Club Sarajevo" Pezo Adnan i Zoran Ibrulj, prije deset dana ispenjali su najviši vrh u BiH, Maglić te se otisnuli u visine sa svojim paraglajderima.

Ovaj zahtjevan uspon je dodatno začinjen činjenicom da su njih dvojica nosila na leđima klasične paraglajdere težine 25kg kao ostalu potrebnu opremu, presvlaku te hranu i vodu.

Ponosni smo na ovu dvojicu momaka te na činjenicu da su upravo članovi našeg kluba prvi poletjeli paraglajderima sa najvišeg vrha u BiH, istaknuli su iz Extreme Sport Club Sarajevo.

Prenosimo izvještaj Adnana Peze u cjelosti:

Maglić, najveći vrh BiH peo sam prvi put u srpnju 2017te godine. Planirao sam let i nosio opremu, tada upola lakšu nego sad. Zbog dosta jakog vjetra tada nisam poletio, ali nakon što sam doživio i prošao taj ambijent obećao sam sebi da ću kad tad sve to pogledati i iz zraka.

Miholjsko ljeto je nastupilo sa pozavršavanim obavezama, pa sam odmah početkom listopada počeo pratiti meteo uvijete.

16. listopad se pokazao kao idealan dan za doživjeti dio nacionalnog parka Sutjeska i jedne od posljednjih prašuma u Europi Perućica, iz zraka, mjesta gdje ljudska ruka nikada nije imala nikakav utjecaj na život.

Ideju sam javio na klubski chat, međutim, veći dio kluba je bio u Turskom Olüdenizu na airgamesu i odmoru. Nazvao sam brata Zoku Ibrulja, nisam ni završio rečenicu, a on je već pristao.

S obzirom da je dan dosta skratio, pošli smo u 3:30 iz Sarajeva, a na polaznoj tački "Dernečište" kod table "Maglić 4h"  smo bili već u 6h i 30min.

Kako smo nosili opremu od oko 25/26kg složili smo da će biti odlično ako na vrhu sa svim pauzama budemo za 6h.

Prvi dio "poštareve rute" , šumski dio i dio obrastao klekovinom do podnožja planine prošli smo s nekoliko petominutnih pauza uz uživanje u izlasku Sunca u kojima smo s velikim respektom promatrali obronke najveće nam planine.  Te prizore jednostavno morate doživjeti... Uspon nije pošteno ni počeo, a mi smo već osjećali blagi umor zbog težine tereta na leđima.

Od područja sipara počinje veliki i dosta oštar uspon koji sa ovolikim teretom i zahtijeva dodatni oprez. Srećom na najkritičnijim mjestima uspon je osiguran sajlama. Pauze su sve češće, ali i raspoloženje je sve bolje kako shvaćamo da nam se sve posložilo i da nam sve ide na ruku.

Na vrhu grebena između bosanskog i crnogorskog Maglića shvaćamo da smo rutu prošli za 3h. Pravimo pauzu od 20tak minuta, stidljivo priznajemo da smo, svaki za sebe, obzirom na teret pomalo sumnjali u uspjeh te sasvim neskromno zaključujemo da smo ipak u dobroj fizičkoj formi.

Na samom vrhu, kod betonske kocke smo sa ukupnim usponom od 4h. Tu nas dočekuju dvoje švicaraca. Dok smo narednih sat vremena u tišini, svaki za sebe uživali u neopisivo lijepom prirodnom ambijentu koji samo tu možete doživjeti pridružila nam se i grupa planinara iz Foče.

Svo vrijeme uspona, na mjestima gdje smo mogli doći do mreže, imali smo podršku i kontakt s drugovima koji su letjeli u Olüdenizu.

Zbog sigurnosti, za mjesto polijetanja smo odabrali prostor između BiH i Crnogorskog Maglića gdje smo opet konstatirali kako smo odabrali idealan dan.

Čim smo se "odlijepili" od zemlje shvatili smo ustvari zašto se isplatilo čekati i spremati za ovaj dan i zašto ćemo se ustvari svake godine vraćati, nadam se u većem broju.

Ovakve prizore do sada smo uglavnom gledali na snimcima kolega koji lete u Alpskim predjelima. Nakon prvih nekoliko jačih "liftova" shvaćam koliko sam ustvari bio sretan što nisam poletio u srpnju 2017-te godine kada je vjetar bio mnogo jači.

Maglić u listopadu upozorava da je planina koju htjeli ne htjeli morate respektirati, makar s našeg pilotskog aspekta.

Bilo bi suvišno pokušavati objasniti ljepote prašume, obronke i stijene Maglića iz perspektive ptice. Nadam se da će video snimak i fotografije prenijeti makar mali dio doživljaja.

Sletjeli smo u neposrednoj blizini auta, sa širokim osmijehom zbrojili utiske i bez slova rasprave dogovorili da naredni let bude na drugu stranu sa slijetanjem na Trnovačko jezero.

U povratku ne možete, a da ne svratite na vidikovac s kojeg se pruža fantastičan pogled na 70metarski vodopad Skakavac u sklopu prašume. Prizori koje ne možete komentirati, jedno od mjesta gdje samo šutite i odmarate i dušu i tijelo.

U povratku za Sarajevo utiske dijelimo sa ostatkom kluba i dogovaramo naredni let.