Medina Đukić je mlada umjetnica iz Mostara s trenutnom adresom u Ljubljani. Razgovarali smo o njenom umjetničkom putu koji se konstantno razvija, velikom broju djela i projekata koje je uspjela pokrenuti i završiti sa svoje 24 godine, o današnjoj poziciji umjetnika i ulozi akademija i instituacija u njihovom razvoju, ''Odmagačima'' i još nekim zanimljivim stvarima.
Bljesak.info: Početkom lipnja ste imali izložbu stripova u kultnoj Metelkovoj u Ljubljani. Kako ste stigli od slikarstva do stripa i odakle potreba prelaska iz jedne u drugu tehniku?
ĐUKIĆ: Da, izložba je održana u Jalla Jalli na Metelkovoj. Formom stripa bavim se cijeli život ali sam imala dugu pauzu kroz srednju školu i preddiplomski studij u Sarajevu, s tim da sam se na četvrtoj godini, kroz estetiku crteža postepeno vratila stripu.
Oduvijek radim na taj način, miksam medije, prelazim iz tehnike u tehniku, istražujem formu, što nekad zna biti zamorno jer već izgradiš neki smjer, donekle oblikuješ likovni jezik, a zatim ga napustiš, pomjeriš se. S druge strane to je dobro, i po meni jedini ispravan put, jer nakon nekoliko godina možeš vidjeti da li ti je rad napredovao i koliko si naučio.
Bljesak.info: Rodom ste iz Mostara, imate 24 godine, ali je već sada iza vas mnogo radova i putovanja. Kako stižete sve i koliko je teško ili lako biti umjetnica danas?
ĐUKIĆ: Iskreno, ne stižem i nemam mogućnosti za sve šta bih htjela, ali mogu reći da sam zadovoljna kako stvari teku. Mislim da je biti umjetnikom uvijek bilo teško, iako pojam uspjeha nije isti kod svakoga, ali smatram da se svi spajamo u istoj tački, a to je zadovoljstvo samim sobom u odnosu na rad i dostizanje određene samostalnosti i samoodrživosti.
Bljesak.info: Kada ste krenuli baviti se umjetnošću, da li ste imali uzore i kako je izgledao vaš razvojni put, da li ste imali podršku i kako bi trebala izgledati potpora jednom umjetniku?
ĐUKIĆ: Krenula sam jako rano i nikad nisam stala. Moja majka u porodičnoj arhivi još uvijek čuva moju prvu žvrljotinu, crtež iz vremena kada sam imala 7-8 mjeseci i ona kaže da od tada nisam ispustila olovku iz ruke.
Slobodno mogu reći da mi je majka oduvijek bila najveća podrška. Kroz osnovnu i srednju školu sam se već počela uključivati na razmjene, projekte i kurseve vezane za likovnu umjetnost i to je bio dobar početak u smislu prikupljanja znanja i iskustva o svemu tome, tada se nisam oslanjala ni na jednog majstora, niti imala referencu.
Tek poslije sam krenula da gledam i učim umjetnost. Kroz vlastite promjene i odrastanje mijenjaju se uzori i oslonci. Mnogi slikari i strip legende su utjecali na mene, ali su uvijek najveći utjecaj imali ljudi iz mog okruženja s kojima sam radila, a to je moj čovjek, pjesnik Mili Đukić i naš zajednički prijatelj, slikar Amel Hodžić, od kojih sam pokupila intelektualno i iskustveno znanje zajedničkim radom u ateljeu. S tim da nije likovni svijet jedini utjecajo na mene. Već godinama pratim dub i reggae kulturu, i dajem zahvalnost i prizanje za mnoge radove koji su nastali na temelju iste.
Ipak, za umjetnika je poželjna potpora i van okvira porodičnih i prijeteljskih krugova. Nažalost, to je uvijek bio problem, posebno kod nas u BIH gdje umjetnost i nije baš u interesu širih narodnih masa, iako bi trebala biti recimo kao fudbalska reprezentacija, jer narod bez sopstvene suvremena umjetnosti, koja čini živi i reprezentativni dio kulture, je u neku ruku malokrvan, pogubljen, zakržljao i niko ga ne shvata ozbiljno.
Ljudi ovdje nisu svjesni da su gladni umjetnosti, ili barem da su umjetnosti gladna njihova djeca. A sve se većinom svodi na folklor, mit ili – tradiciju, koju ne treba zaboravljati i bez koje se ne može uzeti veći zamah prema naprijed u umjetnosti – ali kultura sa svim onim što je čini (a to je svaki vid ljudskog djelovanja kroz vrijeme) ne smije počivati samo na onome što je ostalo u prošlosti već i na onome što se dešava sada, i pitanju šta bi to iz ovog sada moglo izaći u budućnosti – samo ovo pitanje nosi veliku dozu odgovornosti, a i odgovor mora biti još odgovorniji, jer su opet potomci u pitanju.
Pojedinac ovdje, kada odluči da se bavi umjetnošću, u startu je ismijan i svi oko njega su zabrinuti za njegovo psihičko zdravlje i egzistenciju – i s pravom je to tako. Jer ako taj neko ovdje pritom, ne daj bože, još završi i akademiju, on postaje diplomirani klošar, a eventualno utočište i egzistenciju može potražiti u obrazovnim institucijama u kojima se jako teško zaposliti, a usput, čini mi se, te iste institucije mlade profesore, koji dobiju posao a sa sobom donesu dašak talenta i energije, veoma brzo degradiraju i isuše - podrežu im krila. (Ali eto, takvi barem imaju redovna primanja, ne ostaju u egzistencijalnom strahu, ali kako im pedagoški staž raste tako im umjetnička produkcija opada, dok ne presuši. To je moje iskustvo s pedagozima za koje znam da su bili talentirani i da su imali potencijal.)
Potrebno je od ranih godina educirati djecu, naučiti ih da posmatraju, da konzumiraju umjetnost, kako bi kasnije bili kritički nastrojeni mladi ljudi kojima ne možete prodati muda pod bubrege, koji znaju pogledati film, sliku, pročitati knjigu, poslušati muziku. Tako odgojena publika zahtjeva kvalitetnije koncerte, izložbe, odlične filmove, vrhunsku književnost, daljnje obrazovanje... bolje razumije političku filozofiju, ukratko, zahtjeva kvalitet u odnosu na kvantitet koji joj se ne može tako lako podvaliti. Tako se stvara kvalitetna potražnja, a kad nje ima odmah ima i kvalitetnije ponude.
Za likovne umjetnike prvenstveno nedostaju galerije, prije svega državne, koje će pospješiti i podržati prezentaciju njihovog rada i prodaju istog.
Naravno, ne smatram akademiju manje bitnom, dapače, akademija je osnova i mladom umjetniku pruža priliku da mnogo napreduju za 4 godine, dopusti mu da se kasnije, kroz konstantni rad, možda lakše nazove umjetnikom - ali ona treba da funkcionira na način da sprema svoju djecu za život, da ih uči i menadžerskom dijelu posla, psihologiji prodaje i prezentacije. Ona treba da bude odskočna daska, podrška i siguran prostor da bi iz njega mladi ljudi kad završe studij lakše išli dalje.
Mi smo na godišnjim izložbama na akademiji u Sarajevu svoje radove izlagali sami sebi, prijateljima, eventualno roditeljima. Akademija se nikad nije sjetila da napravi aukciju, sklopi ugovore s drugim instituacijama, pozove ministrastva, ambasade... da se na tim izložbama nešto i proda za cijene koje mladim umjetnicima neće podignuti kompleks manje vrijednosti, već ih malo pogurati, ohrabriti. A toliko je u ovoj zemlji pošta, škola, ureda, ambasada, vijećnica, mjesnih zajednica, prostorija političkih partija... sa zidovima koji zjape prazni ili na njima vise posteri s facama s posljednjih izbornih kampanja.
Bljesak.info: Od prošle godine ste na master usavršavanju u Ljubljani, na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje, prije toga ste bili u Sarajevu i diplomirali slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Možete li povući paralelu između ova dva studija, razlike između načina rada i suradnje u BiH i EU?
ĐUKIĆ: U Ljubljani sam htjela studirati još od završetka srednje škole zbog mogućnosti koje Univerzitet u Ljubljani nudi studentima iz bivših jugoslavenskih država, ali situacija zbog epidemije Covida me spriječila da odem, pa sam prve četiri godine studija završila u Sarajevu.
Akademija u Sarajevu i studij slikarstva ću uvijek pamtiti kao lijep i plodan period zbog mnogih stvari koje su mi se dogodile s dragim ljudima, no same metode studija mislim da imaju puno nedostataka koje sam nabrojala u odgovoru na prethodno pitanje.
U Ljubljani sam već godinu dana i tamo mogu primjetiti kako neke stvari uz malo više napora i zdravog razuma mogu bolje funkcionirati. Akademija je jako uvezana s drugim institucijama, s gradom, galerijama, ona studentu obezbjeđuje besplatan materijal (što je najbitnije) i prostor za rad, i za razliku od naših akademija, ALUO u Ljubljani stvara i pruža prilike studentima da izlažu, PRODAJU, putuju i surađuju s drugim institucijama bez da samostalno traže Open call-ove i prilike. Mislim da je to jedan osjećaj sigurnosti i pripadnosti koji umjetnička institucija može da pruži uz jako malo truda, a po svojoj dužnosti i namjeni, da bi uopšte opravdala smisao svog postojanja i djelovanja.
Bljesak.info: Da li vas inspiriraju druge umjetnosti kao što su književnost, glazba ili film?
ĐUKIĆ: Da, naravno! Več sam spomenula da muzika ima veliki utjecaj na mene i moj rad. Mnogo je konzumiram i sprovodim kroz radove.
Film mi je interesantan kao fotografija, estetski doživljaj. I film i književnost su utjecali na mene, ali ne toliko na moju produkciju.
Bljesak.info: Učestvovali ste na mnogo grupnih izložbi, samostalno izlagali u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu i Mostaru, učestvovali u kolonijama i oslikavali zidove na streetart razmjenama od Nizozemske do Grčke, objavljivali radove u publikacijama, radili ilustracije i naslovnice za muzičke albume i knjige za izdavačke kuće u Sarajevu i Beogradu, plakate i vizualne identitete za dub i reggae fesivale u Crnoj Gori i Hrvatskoj, tijekom studiranja u Sarajevu novac ste zarađivali tetovirajući, nedavno ste s kolegom na akademiji u Ljubljani pokrenuli strip-fanzin – na čemu trenutno radite?
ĐUKIĆ: Kao što sam spomenula na početku razgovora, non-stop eksperimentišem. Zadnjih godinu dana sam radila na više stvari odjednom.
Od oktobra prošle godine radim seriju slika na velikim formatima, radim na kratkim strip epizodama koje su uglavnom bez naracije ili s jako malo teksta (neke su već objavljene u Komikazama) i vratila sam se grafici nakon godinu dana pauze.
Kolega David Soda i ja pokrenuli smo fanzin na njegovu inicijativu pa smo na akademiji u ateljeu za sito štampali prvi broj ''Ronce'', fanzina koji sadrži moje ilustracije i njegov sitotisak iz digitalnog predloška.
Trenutno najviše radim na novoosnovanom projektu umjetničke grupe ''Odmagači'' koju sam osnovala u ateljeu za sito s kolegama umjetnicima Davidom Milosavljevićem, Manuelom Brajnikom i Sonjom Knežić, a u kojoj učestvuje i Nina Munih.
''Odmagači'' se kroz satiru, ironiju i komediju bave kritikom institucija u umjetnosti, fenomenom onih koji su zaposleni da odnemažu, alternativom koja to nije ili koja to ipak jeste, otporom prema pogrešnoj sistematizaciji, i mnogim drugim problemima koji muče generaciju umjetnika kojoj pripadam.
