U starom Rimu vjerovalo se da prirodni poredak ne nastaje mehaničkom izmjenom godišnjih doba, nego voljom bogova. Među njima je posebno štovana Cerera, zaštitnica plodnosti, žita i plodoreda. Njezina kći Prozerpina (grč. Perzefona) predstavljala je buđenje prirode, mladost i obnovu života.
Prema predaji, vladar podzemlja Pluton opčinio se njezinom ljepotom te ju je oteo iz zemaljskog cvjetnog prostranstva i odveo u Had. Nestanak Prozerpine izazvao je duboku tugu i gnjev majke Cerere, koja je lutala zemljom s bakljama u rukama tražeći svoje dijete, zanemarujući dotad brižno uređene usjeve, polja i voćnjake. Zemlja se pod njezinim bolom pretvorila u suho, jalovo tlo, a glad je zaprijetila toliko snažno da su se i sami bogovi zabrinuli.
Jupiter je naposljetku posredovao i donio kompromis prema kojem se Prozerpina može vratiti majci polovicu godine, dok se zbog šipkovih zrna pojedenih u podzemlju mora vraćati Plutonu drugu polovicu godine. Tako su Rimljani tumačili cikličnost prirode – razdoblje bujanja, cvjetanja i plodnosti trajalo je dok je Prozerpina bila s Ceres na površini, a hladna, neplodna polovica godine pratila je njezin povratak u Had. Mit je postao simbolička matrica za razumijevanje žetve i sjetve, smrti i obnove te stalne smjene svjetla i tame u prirodi.
Repetitivnost prirodnih procesa oblikovala je ljudsko očekivanje cikličnih ishoda. U krugu pripreme, obrade, ubiranja plodova i iščekivanja ponavljanja procesa, ljudi su s vremenom stvarali analogije s širim civilizacijskim obrascima, shvativši da se i ljudski život odvija kružno. Pitanje života i njegova kraja podrazumijeva očekivanje transformacije energije iz jednog oblika u drugi, kako nalažu fizikalni zakoni; poput proljeća koje slijedi nakon zime, ili uskrsnuća koje slijedi nakon smrti.
U središtu stvaralaštva Trpimira Grgića stoji duboki interes za prirodu, zemlju, krajolik i njegovu boju. U svom prepoznatljivom slikarskom rukopisu, kroz kolorističke plohe podijeljene u registre koji stvaraju toplo-hladne ili svjetlo-tamne kontraste, Grgić unutar okvira visokog modernizma oblikuje apstraktne površine intuitivne krajobraznosti. Širokim potezima slikarske špatule akcijski nanosi boju, slaže tonove u semantički sklad i pronalazi svjetlost unutar same boje.
Svjetlo ima presudnu ulogu u njegovom doživljaju mediteranske Hercegovine. Rasap svjetla, nalik onome na polarnim kapama, Grgić sažima na platnu koje nosi asocijacije krškog krajolika, mirisa limuna i naranči iz njegova vrta te plodova šipka i smokava. Njegove slike odišu radošću i vitalnošću suncem ugrijanog krajolika, u kojem je kretanje zraka prikazano strujanjem boje, a energija kontroliranim drippingom na rubovima poteza.
U narativu cikličnosti dolazi trenutak promjene – vrijeme kada umjetnik napušta ustaljene okvire. Izložbom "Aurora Herzegoviana" Grgić stvara radikalni iskorak izlažući samo jednu sliku velikog formata (210 x 550 cm), pretvarajući jedan rad u cjelokupnu izložbu. Veliki formati u povijesti umjetnosti oduvijek su bili rezervirani za najvažnije društveno-povijesne teme, a njihova veličina govorila je o ambiciji i simboličkoj težini.
U Grgićevu prikazu veliki format donosi oslobađanje forme i potpunu apstrakciju. Registre sada označava toplo-hladni kontrast, a premda se pejzaž i dalje naslućuje kao temeljna odrednica njegovog slikarstva, on postaje iskustvo u kojem promatrač postaje mjerilo. U novoj prostornoj dimenziji promatrač ulazi u prostor slike, doživljavajući je i vizualno i kinestetički, u mikroklimatskim zonama boje sa specifičnim tlakom, toplinom i gustoćom.
Temperaturni gradijenti, difuzija i rasap svjetlosti bilježe optiku prostora kroz koju Grgić govori o bujanju, rastu i novom životu – o Prozerpininom povratku. Veliki format nastavlja modernističku tradiciju rothkovskih atmosfera i pollockovske monumentalnosti, dok vlastitim likovnim jezikom obrađuje teme koje ga zaokupljaju. Njegov potez kista svjedoči o karakteru mjesta koje slika; Hercegovina za njega nije samo temperament i energija, nego i prostor svjetlosti pretvorene u boju.
Kroz mitološku matricu cikličnosti i fizikalnu stvarnost atmosferskih pojava, "Aurora Herzegoviana" postaje suvremeni pandan drevnim pričama o smjeni svjetla i tame. U njoj se prirodna logika izmjena, od Prozerpininog povratka do termodinamičkih zakona, pretače u likovni jezik boje, svjetla i geste. Grgić na platnu hvata trenutak kada se energija transformira, kada se pejzaž pretvara u svjetlost, a svjetlost u boju. Time njegova slika govori ne samo o Hercegovini, nego o univerzalnoj sili koja se ciklički rađa, nestaje i ponovno obnavlja – sili koja upravlja i zemljom i čovjekom, i mitom i modernističkim izrazom.
