5 poznatih umjetnika koji su patili od mentalnih bolesti

Odnos genijalnosti i „ludila” važna je tema o kojoj se treba govoriti. Kako bismo je bolje shvatili, u članku ćemo se osvrnuti na pet velikih umjetnika koji su stvarali predivna djela unatoč psihičkim poteškoćama od kojih su patili.

Ovi su umjetnici, kako ističe web stranica 1000 Museums, koristili kist i platno za svoju umjetničku ekspresiju, čak i u trenucima kada se je njihov um poigravao s njima boreći se s tjeskobnim razmišljanjima o vlastitom talentu ili smislu i ljepoti života općenito.

Umjetnici o kojima će ovdje biti riječ heroji su u pravom smislu riječi. Njihov talent bio je dar čovječanstvu, a njihova djela učinila su svijet ljepšim za život, iako su njihovi tvorci često jedva pronalazili zadovoljstvo u svakodnevnom životu, renosi Adiva.hr.

Vincent Van Gogh (1853 – 1890)

Od svih umjetnika, Vincent Van Gogh je možda najslavniji primjer genija s mentalnom bolesti. Patio je od anksioznosti i depresije tijekom svojeg kratkog života, a s tim u vezi jednom je napisao i sljedeće: „Unio sam srce i dušu u svoj rad, a pritom izgubio razum.”

Vincent Van Gogh bio je nizozemski pejzažni postimpresionist, autor djela mrtve prirode i autoportreta. Nije doživio uspjeh za svojeg života, a kratak život okončao je u 37. godini života pucnjem iz pištolja. Sve se to dogodilo nakon godina mentalne bolesti, depresije i siromaštva. Tek nakon smrti postao je slavan da bi ga danas smatrali jednim od najutjecajnijih slikara u povijesti zapadnjačkog slikarstva. Njegova djela koje karakteriziraju odrješiti potezi kista i snažan kolorit pokazuju svu moć njegova talenta, ali i unutarnju borbu i agoniju koju je vodio sa svojim mentalnim problemima.

Edgar Degas (1834 – 1917)

Impresionist Edgar Degas bio je poznat kao staro gunđalo koji se je skrivao u svojem studiju, a jedino bi noću izišao iz njega kako bi se prošetao ulicama Pariza. Posjećivao je umjetničke salone u malom krugu umjetnika istomišljenika, dok je u velikom luku izbjegavao likovne kritičare.

Prijateljevao je s američkom impresionisticom Mary Cassatt koja je također živjela u Parizu. Degas, Cassatt i njena sestra Lydia često su se mogli vidjeti u Louvreu gdje su razgledavali i proučavali djela drugih umjetnika. Cassatt i Degas imali su romantičnu vezu iako se nikada nisu vjenčali.

Godine 1880. Degas je imao napadaj depresije i umjetničke besciljnosti. U jednom je pismu četiri godine kasnije napisao sljedeće: „U blokadi sam, bespomoćan. Izgubio sam nit.” Kraj života dočekao je gotovo posve slijep, nemirno tumarajući ulicama Pariza. Iako je imao prijatelje i obitelj, njegov kratak fitilj i grub smisao za humor tjerali su ljude daleko od njega. Umro je 1917. godine. Kad pogledate njegove prekrasne slike s prizorima ljupkih plesačica, pjevača ili ljudi koji uživaju na utrkama, zapitate se kako je to sve moglo proizaći iz kista jednog mrzovoljnog gunđala kao što je bio Degas.

Edvard Munch (1863 – 1944)

Norveški slikar Edvard Munch patio je od anksioznosti i halucinacija. Njegovo najpoznatije djelo „Krik“ nastalo je u poslijepodnevnoj šetnji u sumrak na fjordu u blizini Osla. Dok se je sunce polako spuštalo, obojilo je nebo u krvavo crvenu boju o čemu je sam Munch posvjedočio sljedeće: „Uhvatila me je tjeskoba dok sam stojeći gledao i drhtao osjećajući beskonačni krik koji se je prolamao kroz prirodu.” Kritičari misle da „Krik“ zapravo prikazuje osjećaj tjeskobe u modernom svijetu kojeg je Munch osjećao tijekom cijelog svog života.

Neki njemu bliski rođaci također su patili od mentalnih bolesti. Munchov pradjed je bolovao od depresije, a teta od shizofrenije. Djetinjstvo mu je bilo obilježeno gubitkom dragih osoba; njegova majka i jedna od sestara umrle su od tuberkuloze. Druga je sestra imala dijagnozu mentalne bolesti. U prosincu 1889. nakon smrti Munchovog oca, stvari su postale financijski neodržive. Munch je zbog toga preuzeo financijsku odgovornost brinući za obitelj premda je bio posve shrvan gubitkom oca.

U jesen 1908. u napadu akutne anksioznosti i pijanstva obuzele su ga halucinacije i osjećaj proganjanja. Zbog intenziteta tegoba završio je na kliničkom tretmanu, a oporavio se nakon osam mjeseci. Svoju mentalnu bolest shvatio je kao signal da se još više treba baviti umjetnošću. S tim u vezi, u svoj je dnevnik zapisao: „Strah od života i moja bolest… su nerazdvojivi dio mene, a njihovo razaranje razorilo bi i moju umjetnost.” Umro je prirodnom smrću u svojoj kući blizu Osla, 23. siječnja 1944., mjesec dana nakon osamdesetog rođendana. Njegov umjetnički temperament i talent donijeli su mu uspjeh te naposljetku i mir.

Mark Rothko (1903 – 1970)

Mark Rothko bio je istaknuti pripadnik američkog apstraktnog ekspresionizma. Rođen je u Latviji, a odrastao je u Portlandu u Oregonu. Većinu zrelog života proveo je u New Yorku. Patio je od napadaja depresije, a bio je i alkoholičar. Prisustvovati uživo njegovim velikim platnima vibrantnih boja, značilo je doživjeti nešto mistično, uroniti u meditativno iskustvo koje se tako lako ne zaboravlja. Nadamo se da su ova moćna platna donijela i svojem tvorcu malo duševnog mira.

Početkom 1958. Rothku je dijagnosticiran blaži oblik aneurizme aorte. No unatoč dijagnozi, oglušio se na preporuke liječnika te je nastavio piti i pušiti, izbjegavao je fizičke aktivnosti, hranio se je vrlo nezdravo. Njegov prijatelj, likovni kritičar Dore Ashton, izjavio je jednom prilikom za Rothka: „bio je vrlo nervozan, mršav i nemiran.”

Pronađen je u veljači 1970. mrtav u svojoj kuhinji na podu ispred sudopera prekriven krvlju. Predozirao se je s barbituratima te si je prerezao arteriju na desnoj ruci žiletom. Iza sebe nije ostavio oproštajnu poruku, a u trenutku smrti imao je svega 66 godina. Tragedija njegova samoubojstva u suprotnosti je s vibrantnim koloritom kojim odišu njegova platna. Smatra se jednim od najutjecajnijih modernih slikara u žanru apstraktnog ekspresionizma.

Michelangelo Buonarroti (1475 – 1564)

Kao ni za jednog drugog velikog umjetnika, za Michelangela se može reći da je u podjednakoj mjeri bio dotaknut genijalnošću i ludilom. Slike i skulpture Michelangela Buonarrotija ubrajaju se u najznačajnija umjetnička djela u povijesti umjetnosti uopće, a posjet Italiji svakako ne bi smio proći bez odlaska u neki od muzeja gdje se nalaze njegova djela. Michelangelo je stvorio velik broj djela dorađenih do detalja, što je neke povjesničare umjetnosti ponukalo da ustvrde da je patio od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Bio je depresivan i anksiozan, danima se je zatvarao kada bi radio, čak je zaboravljao jesti i mijenjati odjeću.

Dvije najpoznatije Michelangelove skulpture su Pieta i David; obje je kreirao prije tridesete godine života. Iako nije cijenio slikarstvo toliko kao skulpturu, naslikao je dvije najutjecajnije freske u povijesti zapadnjačke umjetnosti: scenu iz Knjige postanka na svodu Sikstinske kapele te Posljednji sud na oltarnom zidu te iste građevine.

Većina njegove korespondencije je sačuvana, pa je njegov život dobro dokumentiran. Iz nje se vidi da je živio kao siromah, bio je nezainteresiran za hranu i piće, a često je spavao u odjeći i čizmama. U njegovoj biografiji koju je napisao Paolo Giovi 1527. g. Michelangelova ćud opisana je sljedećim riječima: „Bio je toliko grub i neotesan da nije brinuo za obične svakodnevne odnose, pa je ostao bez potomstva ili učenika koji bi ga naslijedili.

Kreativnost unatoč dubokim psihičkim krizama

U jednom od pisama ocu Michelangelo je napisao: „Vodim bijednu egzistenciju… umoran sam od ogromne količine posla… snašlo me je tisuću tjeskobnih misli… i već 15 godina nisam doživio nijedan trenutak sreće”.

Tužno, zar ne? Kao poklonici umjetnosti ne možemo, a da ovdje ne iskažemo ogromnu zahvalnost Michelangelu i drugim velikim umjetnicima što su ustrajali u kreativnosti unatoč dubokim psihičkim krizama te što su iza sebe ostavili tako nezaboravna i duboka umjetnička djela.