Pojedini vojni analitičari i sigurnosni stručnjaci tvrde da bi kineski satelitski navigacijski sustav BeiDou-3 mogao imati sve veću ulogu u suvremenim sukobima, posebno u kontekstu bespilotnih letjelica i precizno navođenog oružja. Takve procjene pojavile su se u analizama nakon sukoba koji neki komentatori nazivaju ''Dvanaestodnevnim ratom'' u lipnju 2025., iako detalji o toj interpretaciji događaja nisu neovisno potvrđeni iz službenih izvora.
Prema tim analizama, Iran je u određenim vojnim sustavima navodno počeo koristiti kineski navigacijski sustav BeiDou-3 (BDS-3) kao alternativu američkom GPS-u. Analitičari tvrde da je riječ o pokušaju smanjenja ovisnosti o zapadnim satelitskim sustavima koji mogu biti meta elektroničkog ometanja.
U nekim vojnim procjenama navodi se da vojni signal B3A unutar BeiDou sustava ima napredne metode zaštite od ometanja, uključujući promjenu frekvencija i autentifikaciju navigacijskih poruka, što bi moglo otežati pokušaje lažiranja koordinata. Međutim, stručnjaci upozoravaju da tvrdnje o potpunoj ''neometivosti'' takvih signala nisu potvrđene javno dostupnim tehničkim dokazima.
Analitičari također ističu da višefrekventna arhitektura BeiDou-3 omogućuje preciznije određivanje položaja jer može smanjiti pogreške uzrokovane ionosferom. U pojedinim procjenama navodi se da bi takav sustav mogao omogućiti preciznost manju od pet metara, iako konkretni operativni rezultati u stvarnim borbenim uvjetima nisu javno potvrđeni.
Jedna od funkcija sustava koja se često spominje u vojnim analizama je mogućnost slanja kratkih poruka putem satelita. Prema tim tvrdnjama, takva komunikacija potencijalno bi omogućila slanje instrukcija sustavima na udaljenostima do oko 2000 kilometara. Neki analitičari tvrde da bi to moglo omogućiti promjenu putanje dronova tijekom leta ili aktiviranje unaprijed programiranih manevara za izbjegavanje obrane, no za takve operativne scenarije nema neovisne potvrde.
U pojedinim analizama navodi se i mogućnost povezivanja satelitskih obavještajnih podataka s navigacijskim sustavima oružja, što bi moglo omogućiti brže donošenje odluka i promjene ciljeva tijekom operacija. Međutim, stručnjaci upozoravaju da su takvi scenariji često dio teorijskih modela suvremenog ratovanja te da je njihova stvarna primjena teško provjerljiva.
Analitičari zaključuju da sve veći broj država pokušava razviti oružne sustave koji nisu ovisni o jednom navigacijskom sustavu te da satelitska navigacija, elektroničko ratovanje i svemirska infrastruktura postaju ključni elementi suvremenih vojnih doktrina.
