Nema dokaza da nasilne video igre vode do nasilja u stvarnom životu

Masovni mediji i šira javnost nasilne videoigre često povezuju s nasiljem u stvarnom životu, iako postoje ograničeni dokazi koji podržavaju tu vezu. Rasprava o toj temi općenito se intenzivira nakon masovnih javnih pucnjava, a neki komentatori ta nasilna djela direktno povezuju s događajima u nasilnim video igrama.

Uzročno-posljedične veze

S druge strane, mnogi pak ističu da se objašnjenja takvih nasilnih ispada vjerojatnije kriju u drugim različitim čimbenicima, poput mentalnog zdravlja i/ili lakog pristupa oružju. Zbog takvih proturječnih tvrdnji, američki predsjednik Barack Obama još je 2013. pozvao da se pojačaju istraživanja o uzročno-posljedičnim vezama videoigara i nasilja.

No prije nego što vlade uvedu bilo kakvu politiku koja će ograničiti pristup nasilnim video igrama, važno je utvrditi jesu li nasilne videoigre doista nagnale igrače da se nasilno ponašaju i u stvarnom svijetu.

Najnovije istraživanje dr. Agne Suziedelyte s Gradskog sveučilište u Londonu (City) nudi dokaze o učincima nasilnih videoigara na ponašanje djece, i to temeljem podataka prkupljenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Ona je ispitala učinke nasilnih videoigara na dvije vrste nasilja: agresiju na druge ljude i uništavanje imovine, prenosi bug.hr.

Studija, objavljena u Journal of Economic Behavior & Organization, usredotočila se na dječake u dobi od 8 do 18 godina – skupinu koja najčešće igra nasilne videoigre.

Ekonometrijske metode

Dr. Suziedelyte koristila je ekonometrijske metode koje identificiraju vjerojatne uzročne učinke nasilnih videoigara na nasilje, a ne samo asocijacije. Nakon analize nije pronašla dokaze da se nasilje nad drugim ljudima povećava nakon što se objavi nova nasilna videoigrica. Međutim, roditelji su izvijestili da je veća vjerojatnost da će djeca nakon igranja nasilnih videoigrica uništavati stvari koje im se nađu pri ruci.

"Rezultati sugeriraju da nasilne videoigre mogu uznemiriti djecu, ali to se ne pretvara u nasilje nad drugim ljudima, što je vrsta nasilja koja nas najviše zabrinjava", kaže dr. Suziedelyte, nudeći najvjerojatnije objašnjenje rezultata istraživanja:

"Videoigare se obično igraju kod kuće, gdje su prilike za sudjelovanje u nasilju manje. Ovaj učinak onesposobljenosti (incapacitation effect) posebno je važan za dječake sklone nasilju koje privlače nasilne videoigre. Stoga je malo je vjerojatno da će ograničenje prodaje videoigara maloljetnicima smanjiti nasilje", zaključuje dr. Suziedelyte