Branislav Aleksić nakon 21 dan hoda stigao je u manastir Žitomislić. Na svojem hodočašću od Novog Sada do manastira Žitomislić prešao je gotovo 600 kilometara, a u mostarski manastir stigao je 30. srpnja, na blagdan Ognjene Marije.
I nakon toliko dana hoda, fizičkog i psihičkog umora Branislav nas je dočekao u dvorištu manastira Žitomislić sa širokim osmijehom. Ispunjen, sretan i zadovoljan što je ostvario svoj cilj.
Kako nam je kazao, na put se zaputio samo sedam dana nakon što je diplomirao na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banja Luci, a mjesec dana nakon što je osjetio poziv.
Fizičku pripremu je, kroz šalu nam je kazao, preskočio. Duhovno je bio spreman.
"Na ovo putovanje krenuo sam iz osobnog pronalaska, nekako da u toj tišini puta, u susretima s različitim ljudima, spoznam sebe i svoj identitet. Tko sam, kako razmišljam, kako reagiram na ljude, kako oni reagiraju na mene, kako primam njihovo gostoprimstvo, kako mi ga oni daju...", kazao nam je Branislav.
Istaknuo je kako ga je vodila i želja da njegovo hodočašće ima humanitarni karakter. Uz podršku prijateljice, svoje hodočašće je uključio u organizaciju Svi za Kosmet i njihovu Vidovdansku akciju.
Kroz ovu akciju prikupljali su novac za obnovu manastira svetog Spiridona, Osnovne škole Blagoje Radić te za dom obitelji Krstić.
Kako nam je kazao, postoji teorija da je potreban 21 dan čovjekovom mozgu da se na nešto navikne. On je se 21 dan suočavao s osjećajima, fizičkom i duševnom boli, susretima s ljudima, a sve da bi ispunio svoj konačni cilj - dolazak u manastir Žitomislić.
Na pitanje zašto manastir Žitomislić, Branislav nam je kazao kako je izabrao ovaj manastir iz dva razloga. Prvi je činjenica da je manastir Žitomislić simbol vjere u Hercegovini, a drugi to što ga obiteljski korijeni vežu za Mostar.
Naime, njegova obitelj je izbjegla iz Mostara 1993. godine u Crnu Goru.
Pri dolasku u manastir Žitomislić preplavile su ga emocije, a oduševljen je bio i dočekom.
"Tri obitelji su bile ovdje kada sam došao, tu je i otac Lazar. Divno su me ugostili i primili, nahranili, napojili i fino smo razgovarali", kazao nam je Branislav.
Kako je istaknuo, mnogi su mu zamjerili zašto oko svojeg hodočašća nije napravio veći medijski narativ, ali on jednostavno nije imao tu potrebu.
"Od kada sam krenuo na put, nisam imao potrebu za tim. Bilo mi je bitno da ta humanitarna akcija prođe što je bolje moguće, da moja obitelj zna gdje sam, da sam dobro i da taj krug prijatelja i ljudi koji me prati može na neki način kroz taj blog svjedočiti mom putovanju", kazao nam je Branislav.
Istaknuo je kako je bilo vrlo teških trenutaka tijekom putovanja. Najteža dionica bila mu je od Jablanice do Mostara jer ga je tijekom cijelog puta pratila kiša.
"To je ujedno i najduža dionica, tako bi se i statistički moglo reći, gotovo 50 kilometara. Magistralna cesta, kanjon Neretve, dosta uzak put, sezona je... Nekako se točno osjetilo koliko ovoj zemlji nedostaje ta autocesta između Sarajeva i Mostara", kroz smijeh nam je kazao Branislav.
Skroman, potpuno neopterećen i duhovno ispunjen Branislav je na nas ostavio poseban dojam. Svoje hodočašće priveo je kraju baš onako kako ga je i počeo. Bez medijske pompe, u tišini manastira i molitvi te nas u svijetu dokazivanja podsjetio zašto je skromnost jedna od najljepših vrlina.
