99 godina od smrti hercegovačkog Mojsija

Na današnji dan, 3. veljače 1922. godine, preminuo je fra Didak Buntić.

Rođen je u Paoči kod Čitluka, 9. listopada 1871., krsnog imena Franjo, bio je prosvjetni i socijalni djelatnik, hercegovački franjevac, graditelj, prosvjetitelj i političar. Poznat je pod nadimkom hercegovački Mojsije.

Školovao se u Gradnićima, Širokom Brijegu i Humcu, gdje je 1888. stupio u Franjevački red. Filozofiju i teologiju studirao je u Innsbrucku (1890.–1895.), potom predaje hrvatski i klasične jezike u širokobreškoj gimnaziji (1911.–1919. ravnatelj), kojoj je 1918. isposlovao pravo javnosti. Uz to je od 1905. do 1910. u Širokom Brijegu vodio izgradnju crkve.

Provincijalom hercegovačkih franjevaca izabran je 1919. Sustavno je djelovao na promicanju gospodarskih i prosvjetnih prilika u Hercegovini.

Upućivao je seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, poticao uzgoj i pravedniji otkup duhana, navodnjavanje poljâ i izgradnju puteva. Program gospodarske i kulturne obnove iznio je u Memorandumu koji je 20. studenog 1909. uputio zajedničkom ministru financija Austro-Ugarske S. Buriánu.

Zamislio je prosvjetnu akciju u Hercegovini kojom bi iskorijenio nepismenost. Njegovom pobudom i metodom organizirani su od 1910. vrlo uspjeli analfabetski tečajevi u kojima je opismenjeno oko 13.000 odraslih osoba.

U godinama gladi za I. svjetskoga rata osigurao je u Slavoniji i Srijemu prihvat i smještaj za oko 17.000 glađu ugrožene hercegovačke djece, a uz pomoć I. Kršnjavoga, S. Srkulja i V. Heinzla otvorio u Zagrebu 1919. konvikt za školovanje siromašnih učenika i studenata.

Nakon rata, na sjednici Narodnog vijeća SHS (28. listopada 1918.) izabran je za člana Vijeća. Bio je nositelj liste Hrvatske pučke stranke na izborima za Konstituantu. Izabran u Privremeno narodno predstavništvo, posebno je nastojao da ratni invalidi i udovice ostvare svoja prava, a nezaposleni nađu posao.

Umro je na Čitlučkom polju dok je s nekim prijateljima tražio mogućnosti za njegovu melioraciju. Povremeno je pisao u listovima Hrvatstvo (1908.), Hrvatska narodna zajednica (1914.), Kršćanska obitelj (1914.–1918.), Narodna sloboda (1919.–1922.). Neka njegova pisma, važni dokumenti onodobnoga društveno-političkog i gospodarskog života, objavljena su posmrtno.

U narodu je zvan ocem Hercegovine.