Zašto se od učenika u čitanci traži da oproste nasilje u obitelji?

Književno djelo iz 19. stoljeća, koje se već 14 godina nalazi u čitanci za sedme razrede osnovnih škola u Federaciji, skraćeno je tako da izostavlja ključne dijelove, čime iskrivljuje ulogu žene u majku koja nasilnom ocu oprašta ubojstvo djeteta i ne prikazuje je kao žrtvu nasilja. Stručnjaci smatraju da je vrijeme da se ovaj sadržaj promijeni i prilagodi djeci koja žive u vremenu i društvu opterećenom velikim brojem slučajeva nasilja u obitelji.

''Najljepše je oprostiti''

Za Anu, žrtvu obiteljskog nasilja, neshvatljivo je da će njena kćerka, koja je trpjela ozbiljne zdravstvene posljedice zbog zlostavljanja oca alkoholičara, u učionici jednog dana čitati pripovijetku o alkoholičaru koji ubija svoju kćerku. Prema sadržaju čitanke, nakon čitanja će trebati odgovoriti na pitanje da li žali muškarca koji je to uradio.

''Mislim da bi se ona jako ružno osjećala kad shvati da je nju otac mogao ubiti'', kaže Ana.

Njena kćerka gotovo je vršnjakinja Evice iz pripovijetke ''Iz velegradskog podzemlja'', poznatog hrvatskog književnika Vjenceslava Novaka. U čitanci za sedmi razred osnovnih škola u Federaciji ova je pripovijetka skraćena, tako da ne spominje ime majke niti širi kontekst nasilja s kojim se obitelj suočava zbog oca Mike. U jednom od svojih pijanstava, on pretuče svoju petogodišnju kćerku Evicu, zbog čega ona sljedećeg dana umire.

Nakon niza pitanja za učenike, na dnu stranice je napisano: ''Najljepše što čovjek uopće može učiniti jeste oprostiti''.

U vrijeme kada bh. društvo pokušava spriječiti porodično nasilje i zaštititi žrtve, književni klasik iz prošlog stoljeća treba izučavati iz drugog ugla, smatraju stručnjaci s kojima je razgovarao Detektor.

Nikad se ne zna tko sjedi u učionicama

Način na koji je pripovijetka predstavljena u čitankama može ozbiljno ugroziti učenike koji trenutno doživljavaju nasilje, ukoliko se ne promatra u potpunosti senzibilizirano, smatra psihologinja Nermina Vehabović-Rudež.

''U ovakvim situacijama nikad ne znaš tko sjedi u učionicama. Možda neko dijete to proživljava i onda ga tim tekstom ti dodirneš, otvoriš ranu, ali ne zatvoriš, jer nemaš pojma šta je tamo'', smatra ona.

''Toliko je izazova u kojima mi živimo, različitih okolnosti, da ne možemo tek tako stavljati ovakav sadržaj'', dodaje Vehabović-Rudež.

Sugovornici Detektora slažu se da s djecom treba razgovarati o nasilju i rodnim stereotipima, ali pojedini sumnjaju da djeca u sedmim razredima mogu shvatiti sve aspekte novele stare više od 120 godina.

''Suptilno i eksplicitno opravdavanje nasilja, u ovoj konkretnoj priči – opravdavanje ubistva svog djeteta koje se najočitije dešava pred kraj pripovijetke, može biti važna tema za razgovor u učionici'', smatra Jasmina Čaušević iz feminističko-aktivističke Fondacije ''CURE''.

''Ovdje je veliki problem što djeca u sedmom razredu, dakle oko svoje 13. godine, ne mogu dovoljno kritički da sagledaju teme o kojima se piše, niti da razumiju kontekst teškog života radnika u velikom gradu od prije 120 godina'', dodaje Čaušević.

Zabrinutost

Ana, čija se kćerka suočila s nasilnim ocem, zabrinuta je zbog načina na koji je u čitanci interpretiran odlomak.

U čitanci je djelo jednog od najpoznatijih hrvatskih pisaca najprije prepričano kroz interpretaciju autorice čitanke, a onda ostavljen samo odlomak u kojem niti jednom nije spomenuto ime majke. Pitanja za učenike više su fokusirana na osjećaje oca i ne traže od učenika kritički odnos prema nasilju u obitelji.

''S obzirom u kakvom vremenu sad živimo i s obzirom da vidimo koliko se femicida i nasilja nad ženama i djecom dešava, ne vjerujem da bi uopće nastavnici mogli to iznijeti'', smatra Ana koja se i danas bori sa sustavom kako bi zaštitila dijete i sebe.

S druge strane, Irma Kaltak, pomoćnica direktora za izdavaštvo, udžbenike i nastavne materijale iz Instituta za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo, smatra da su ovakve priče edukativne i da su djeca uzrasta 12 do 13 godina, koliko uglavnom imaju u sedmom razredu, sposobna kritički promišljati o njoj.

''Nastavnik će u učionici voditi razgovor o tekstu, pomoći će učenicima da razumiju širi kontekst, da nauče reagovati na nasilje, da prepoznaju nasilje. Dakle, prenijet će ono što se desilo u pripovijeci na stvarni život, da sutra mogu reagovati. Ako se dogodi u obitelji nasilje, da mogu reći pa dobro, mi smo učili da to nije uredu, da trebamo reagirati'', navodi Kaltak, uz napomenu da treba vjerovati školi i profesorima.

Isječeni dio

Sam sadržaj čitanke niti jednom rečenicom ne upućuje da se u djelu govori o obiteljskom nasilju i da je ono neprihvatljivo.

Isječena pripovijetka u čitanci završava odlomkom u kome žena, čije ime se ne spominje, Miki, koji je ubio Evicu, kaže da on nije toliko kriv i da je sve Božija volja, a da je dijete od rođenja bilo slabašno. Nakon toga slijede pitanja i citat koji nije potpisan: ''Najljepše što čovjek uopće može učiniti jeste oprostiti''.

''To je pouka katastrofa'', jasna je Vehabović -Rudež.

Ostatak teksta čitakte na Detektor.ba