Asistenti u nastavi s područja Zapadnohercegovačke županije uputili su apel Ministarstvu obrazovanja, znanosti, kulture i športa ZHŽ-a, ukazujući na nesigurne uvjete rada i dugogodišnje ignoriranje njihovih problema.
Ključno pitanje koje postavljaju je zašto se ne raspisuju natječaji za stalno zaposlenje na poslovima asistenta, unatoč kontinuiranoj potrebi i sve većem broju djece s poteškoćama uključenih u školski sustav.
Kako ističu pomoćnici u nastavi ZHŽ-a, njihova radna nesigurnost traje godinama.
"Kao i svake godine, i ove godine prijava na Zavod za zapošljavanje ZHŽ-a. Jedne godine 1.7. druge 16.7. ovisno je li nam ugovor trajao do 30.6. ili 15.7. Svake druge godine imamo pravo na naknadu za nezaposlene", poručili su pomoćnici u nastavi ZHŽ-a.
Nakon razgovora s djelatnicima Zavoda, svjesni su što ovakav oblik zaposlenja znači za njihovu budućnost:
"Za 15 godina radnog staža, koliko je potrebno za mirovinu, moramo odraditi 36 školskih godina jer svake godine imamo 5 mjeseci staža kako smo prijavljeni na 4 sata. U višim razredima osnovne škole prijava je na 5 sati, dok je u srednjoj školi prijava na 6 sati."
Najveću neizvjesnost donosi početak svake školske godine, kada nitko ne zna hoće li isti asistenti biti vraćeni na ista radna mjesta.
"Svake godine ista strepnja. U suradnji sa stručnom službom škole započnemo rad s djetetom, naravno i u dogovoru s roditeljima, u rujnu šok, nisi uopće primljen u tu školu. Naviknemo jedni na druge, često se viđamo i van školskih klupa i onda nagli rastanak. Prilagodba djeteta na novog asistenta i obratno.", poručili su.
Pitanja koja postavljaju nadležnima glase:
"Zašto ne može ista osoba biti asistent jednom djetetu do kraja školovanja ukoliko postoji dobra suradnja? Zašto se za asistente ne raspisuju natječaji na neodređeno kad se nažalost, opet ponavljamo nažalost, svake godine sve više djece s poteškoćama upisuje u školu?"
U svojim istupima, asistenti ne skrivaju ni emocije ni frustraciju, ali ni odgovornost koju osjećaju prema djeci s kojom rade.
"Radeći godinama u školi na mjestu asistenta u nastavi susrećemo se s novim izazovima, prije svega u radu s djecom, u suradnji i komunikaciji s kolegama učiteljima, nastavnicima, profesorima i upravom škole. S kolegama učiteljima imamo jako dobru suradnju i zahvalni smo jedni drugima što se nastava može odvijati po planu i programu. Ponekad ih znamo i zamijeniti u nastavi, ili neke druge kolege u školi ovisno o našoj stručnoj spremi. Mi asistenti po struci smo učitelji, profesori raznih jezika, pedagozi itd. Uskačemo po potrebi gdje nam god kažu.", ističu.
Iako njihov rad često ostaje nevidljiv široj javnosti, roditelji djece s poteškoćama to ne zaboravljaju:
"Mnogi oko nas nisu ni svjesni da naš posao postoji osim roditelja te djece. Oni nam svakodnevno zahvaljuju jer brinemo o njihovoj djeci kao o vlastitoj. Osim u nastavi, pomažemo im u osnovnim životnim potrebama, hranjenju, piću, odlasku na toalet, ovisno koja je poteškoća u pitanju."
Za kraj, ističu kako njihova motivacija nije isključivo materijalne prirode, ali naglašavaju potrebu za priznanjem i dostojanstvenim radnim statusom:
"Ovaj posao i ne može svatko raditi. Ovdje je potrebno puno strpljenja i ljubavi da bi se vidjeli rezultati. Potrebno je osvijestiti javnost, a pogotovo ministarstvo, da je ovaj posao unutarnji poziv, a plaćeni smo ispod minimuma, dok ostavljamo srce na poslu za djecu koja nisu sama birala da se rode s poteškoćama. Ne treba nam dizati spomenik, ali ne treba nas stavljati ni na marginu društva. Kao što su naše kolege u školi, naše spremačice i domari prijavljeni na puno radno vrijeme trebamo biti i mi. Ostaje nada da će se naš status promijeniti i da ćemo biti prijavljeni na puno radno vrijeme kako i dolikuje za jedan ovako odgovoran posao."
