Mostar: Profesionalnim osposobljavanjem do kvalitetnijeg života

Dvasdesetšestogodišnji Adis Gaš iz Mostara nakon višegodišnje potrage za poslom počeo je raditi kao konobar i šanker u jednom mostarskom kafiću. On je jedan od desetero mladih s teškoćama u razvoju koji je kroz projekat „Učim biti konobar/ica i šanker/ica“ koji je od svibnja prošle do siječnja ove godine implementiralo Udruženje građana “Naša djeca-Our Kids u BiH”, dobio priliku za profesionalno osposobljavanje. Dvoje je nakon obuke dobilo posao.

U projekt je, piše portal Diskriminacija, bilo uključeno sedam poslodavaca, odnosno vlasnika ili menadžera kafića iz Mostara, a kako kažu u Udruženju, poslodavci su bili “iznenađeni sposobnostima i potencijalom mladih polaznika” i “oduševljeni pozitivnim stavom koji je vladao u radnom timu”.

Siguran u sebe

Adis Gaš za Diskriminacija.ba kaže da je za njega obuka bila veoma značajna jer je savladao nove vještine i dobio posao.

“Najvažnije je što sam sada zaposlen. Osjećam se slobodnije”, kaže on i dodaje kako uživa radeći posao konobara i šankera, kao i da ima odličan odnos s radnim kolegama i šefom.

Tijekom obuke je, kako kaže, naučio praviti kave, usluživati i ljubazno se ophoditi prema gostima što je utjecalo i na razvoj njegovog samopouzdanja.

“Siguran sam u to što radim i siguran sam u sebe, ne osjećam strah. Dobio sam posao, znam točiti pive, usluživati. Siguran sam 100 posto u ono što radim”, kaže Gaš koji svoja znanja i vještine trenutno nastoji unaprijediti i radom u kuhinji gdje, kako priča, uči praviti čorbe, sendviče, pripremati meze itd.

Osim njega, priliku za posao je nakon obuke dobila i Razija Halilović koja je donedavno radila u McDonaldsu u Mostaru koji je zatvoren, nakon čega je ostala bez posla. Ipak, kaže kako joj je obuka pomogla da nauči raditi poslove konobarice i šankerice, te da se nada da će uskoro pronaći novi posao u ugostiteljstvu.

“Naučila sam kako se koristi aparat za kafu, kako se prave kafe, kako se pravilno nosi tacna, kako se uslužuje, održava higijena. Postala sam manje stidljiva i sigurnija na poslu”, navodi za Diskriminacija.ba  Halilović i dodaje da najviše voli “konobariti”.

Udruženje građana “Naša djeca-Our Kids u BiH” iz Mostara kroz svoje djelovanje i projekte društvenog poduzetništva, profesionalnog osposobljavanja, zapošljavanja i jačanja svijesti u društvu o pravima osoba s invaliditetom nastoji stvoriti bolje životne uvjete i sigurniju budućnost za djecu i mlade bez roditeljskog staranja.

Prepušteni sami sebi

Iz Udruženja kažu da, po izlasku iz dječjih domova, punoljetni mladi ostaju bez institucionalne podrške, u potpunosti prepušteni sami sebi čime postaju rizična društvena skupina.

“Osobe s invaliditetom su česti korisnici socijalne zaštite i spadaju u kategoriju stanovništva u riziku od izrazitog siromaštva, što povećava i njihovu socijalnu isključenost. Jedan od uzroka takvog statusa je nemogućnost zaposlenja, tj. isključivanje osoba s invaliditetom iz otvorenog tržišta rada”, kaže Sunčica Kragulj projektna menadžerica i voditeljica projekta „Učim biti konobar/ica i šanker/ica“.

Prema njenim riječima, devet od deset mladih koji su prošli obuku „Učim biti konobar/ica i šanker/ica“ su osobe bez roditeljskog staranja odrasle u dječjem domu, odnosno u institucionalnom okruženju u kojem se nisu na zadovoljavajući način individualno razvile i ojačale. Jedna osoba je odrasla u obiteljskom domu, ali izgubila oba roditelja.

“U obuku su bile uključene osobe s intelektualnim teškoćama (različitih stupnjeva), i jedan polaznik s duševnom bolesti koja ga znatno sputava u životu i osobnom razvoju”, kaže Kragulj.

Osnovni cilj obuke je bio povećati mogućnosti za pronalazak zaposlenja za osobe s teškoćama u razvoju u lokalnoj zajednici. Praktične radionice radnog osposobljavanja u području ugostiteljstva bile su usmjerene ka učenju, vježbi, stjecanju radnih vještina i iskustava, kako bi se, kako objašnjava, pozitivno utjecalo na osobni i profesionalni razvoj polaznika.

Osnovno ljudsko pravo

Kragulj poručuje da zaposlenje, rad i osobna primanja predstavljaju osnovno ljudsko pravo i za osobe s invaliditetom “znače jednakost u društvu, uključenost, samostalnost, samopouzdanje i ljudsko dostojanstvo”.

Obuku za konobare i šankere su, između ostalih, uspješno završili i Mihaela Čule, Adis Fazil, Saša Šehić i Adis Pozder. Svima im je, kako su rekli za Diskriminacija.ba, obuka puno značila.

„Tijekom obuke, nisam bila sama kući. Nakon što sam završila srednju školu, važno mi je bilo da izađem iz kuće tijekom dana. Bila sam sretna dok sam se družila i učila. Jedva čekam da nađem neki posao i radim“, rekla je Čule i dodala da joj se posebno svidio rad u šanku.

Pozder je ispričao da je prvobitno imao strah da mu prilikom nošenja tacne ne ispadne čaša, ali da se to nakon obuke promijenilo i da bi se želio zaposliti kao konobar i družiti se sa kolegama i gostima.

„Pravljenje napitaka, usluživanje gostiju, čišćenje aparata, prostora. Dok radim to sve, osjećam se sigurno. Nemam sekiracije kad pogriješim. Kada se prospe kafa, odmah očistim, operem“, priča Pozder.

Obuka je, kako kaže i na Sašu Šehića pozitivno utjecala naročito kada je riječ o samopuzdanju, jer je otklonio strahove koje je imao. Danas je, kaže, siguran da bi posao konobara mogao dobro obavljati.

Plaća

„Volio bih raditi u ugostiteljstvu radi stranih jezika. Volio bih komunicirati sa gostima na raznim jezicima jer mi to ide. Najviše bih volio biti konobar. To mi je dobro raditi da nisam kući i da korisno provodim svoje vrijeme“, objašnjava on.

Adis Fazal se tijekom obuke prvi put susreo s poslovima konobara i šankera, a kaže da je posao šankera posebno zavolio i da bi u budućnosti želio raditi u ugostiteljstvu ne samo kako bi primijenio naučene vještine nego i da bi se povezao sa ostalim kolegama i uspostavio „konekciju, druženje“.

Neki od sugovornika su istaknuli i da bi za svoj rad željeli biti plaćeni jer bi im, kako kažu, plaća značajno uticala na kvalitetu života.

„Plaća bi mi značila mnogo i činila bi me sretnim“, kaže Saša Šehić, a Adis Fazil dodaje da bi mu plata „omogućila mnogo toga” jer mu je "invalidnina jako mala”. Kada bi zarađivao platu, mogao bi kako govori platiti sve račune, imati za hranu i lijekove, "a nekada i sebi ugoditi“.

Metode rada

Rezultatima projekta se, kako objašnjava Sunčica Kragulj, postigla “odlična osnova za rad i nastavak usavršavanja”. Kako bi se ideja širila dalje, Udruženje je izradilo i brošuru u kojoj se, između ostalog, nalaze i metode projekta koje bi mogle poslužiti onima koji su budu bavili sličnim aktivnostima u budućnosti.

“Željeli smo istaći postignut uspjeh koji jasno pokazuje da osobe s intelektualnim teškoćama mogu raditi određene poslove u skladu sa svojim sposobnostima i mogu pozitivno doprinijeti društvu”, kaže Kragulj.

Obuka je uključivala kratki teorijski dio koji je uključivao je vizualnu i taktilnu metodu učenja. Polaznici su najprije gledali gdje stoje materijali u kafiću i kako se upravlja aparatima, a potom je svatko od njih ponaosob dodirno aparat, mlin, čaše, šalice itd. Nakon toga se počeo primjenjivati praktični način učenja.

Kragulj je ispričala i da su kvalifikacije i metode trenerice radionica bile posebno važne, naročito zbog vještina komunikacije, socijalnih vještina, kao i emocionalne inteligencije koja joj je omogućavala da bude empatična i da raspozna emocionalno stanje polaznika tokom svake radionice kako bi ocijenila njihove afinitete za određene aktivnosti.

Osim toga, bilo je važno znati prepoznati njihove potrebe kako bi se što bolje pružila potrebna podrška i razumijevanje i postiglo što kvalitetnije usvajanje vještina, a Kragulj dodaje da je izrazito bio važan i pozitivan, kreativan i zabavan pristup radu.

 “Ovakve i slične programe je jako važno promovirati kako bi se jačala svijest u društvu o ljudskim pravima osoba s invaliditetom i potrebi da se mnogo više radi i pozitivno utječe na ostvarenju njihove ravnopravnosti”, zaključila je Kragulj.