Žepčanka s mostarskom adresom ima najbolji hrvatski roman

Spisateljica Magdalena Blažević primila je nagradu za roman 'U kasno ljeto' na svečanoj dodjeli u zagrebačkom Velvet caffeu.

Za 16. književnu nagradu tportala, koja se dodjeljuje autoru ili autorici najboljeg hrvatskog romana objavljenog u prošloj kalendarskoj godini, bila su prijavljena 44 naslova. Početkom svibnja žiri je izašao s jedanaest polufinalista, a mjesec kasnije svoj su izbor suzili na pet proznih naslova, onih koji su ostali u utrci za najbolji hrvatski roman.

'U kasno ljeto'

Nakon mnogih pročitanih stranica i dugog vijećanja odluka je pala: najbolji hrvatski roman u prošloj godini je 'U kasno ljeto' autorice Magdalene Blažević, Žepčanke koja je u književno polje ušla kritičkim radom, da bi se nakon toga profilirala kao istaknuto ime među regionalnim kratkopričašima.

Pročitajte još

Magdalena Blažević: Ni najbolji pisci ne mogu izmisliti likove iz priča moje bake

Zapažena je bila njezina zbirka priča 'Svetkovina' (Fraktura, 2020.), a objavljivala je mnogo i u književnim časopisima te na književnim portalima. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču, a neke su joj prevedene na engleski, ruski i makedonski jezik. 'U kasno ljeto' njezin je prvi roman.

Autorici je na dodjeli nagrade u Velvet caffeu uručen ček na 10.000 eura te specijalno dizajnirana skulptura, koju je i ove godine kreirao domaći dizajner i umjetnik Silvio Vujičić. Podsjetimo, uz pobjednicu natječaja Magdalenu Blažević, u finalu ovogodišnje književne nagrade tportala našli su se Vedrana Rudan (Doživotna robija), Jurica Pavičić (Mater Dolorosa), Dora Šustić (Psi) i Olja Savičević Ivančević (Ljeta s Marijom).

Svečanu dodjelu književne nagrade tportala u zagrebačkom Velvet caffeu u Dežmanovoj ulici vodila je glumica Anđela Ramljak, a okupljenima se prvo obratila glavna urednica tportala Dijana Suton.

Sjajni romani 

"Naš žiri se u ovom sastavu druži i bira već četvrtu godinu zaredom. Energija i entuzijazam s kojim oni pristupaju tom poslu, mogu posvjedočiti, zarazni su, pa i mi u redakciji uvijek s nestrpljenjem očekujemo njihovu odluku o dobitniku nagrade koja nam je važna i – ne manje bitno – jako draga. Stoga veliko hvala predsjednici žirija pjesnikinji i prevoditeljici Vandi Mikšić, kroatistici Andrei Milanko, redateljici Anici Tomić, piscu Robertu Perišiću te psihologu i tportalovu komentatoru Borisu Jokiću. Njima ide velik dio zasluga za to što se tportal kao medij može pohvaliti jednom od najvažnijih književnih nagrada u Hrvatskoj. Zahvaljujem svim piscima i izdavačima koji su se prijavili na naš natječaj, našem izdavaču Hrvatskom Telekomu, koji podupire ovako važan kulturni projekt, te svim članovima redakcije, novinarima i urednicima. Na kraju, svaki izbor znak je vremena, pa i ovaj naš. Svakodnevica koju živimo nerijetko nam ostavlja premalo vremena za bitno, pa svima vama želim ponajprije vremena za čitanje romana svih naših finalista", rekla je uoči dodjele nagrade glavna urednica tportala Dijana Suton.

Zatim je riječ preuzela predsjednica žirija Vanda Mikšić, osvrnuvši se na ovogodišnju konkurenciju za nagradu.

Pročitajte još

'U kasno ljeto' pred Mostarcima

"Bilo je puno posla, ali nama je uvijek veselje razmjenjivati mišljenja. Odabir pobjedničkog romana je uvijek neki presjek tih naših razmišljanja, razgovora. Htjela bih zahvaliti i tportalu da nas tako ustrajno podržava. Što se tiče ovogodišnje konkurencije, bilo je sjajnih romana, prvo smo izabrali jedanaest polufinalista, ali i tih 11 nam je bilo pretijesno da uvrstimo sve za što smo mislili da se zaslužuje ondje naći. Što se tiče tema kojima se spisateljice i pisci bave, tu su prošlost, odrastanje, mladenačko doba s međugeneracijskim odnosima, ponekad i traumama. Često je i tema emigriranja, bilo zbog studija ili egzistencijalnih razloga. Eros i tanatos su također vječno prisutni, uz recentne događaje kako što su potres, korona, ali i 20. stoljeće sa svojim ratovima kao ishodištima kolektivne traume koja nas ne napušta. Za finale smo odabrali pet romana, dva prvijenca, i tri romana naših prevođenih i poznatih pisaca. Čestitam svim finalistima na sjajnim romanima, treba ih sve čitati, ali žiri uvijek mora izabrati samo jedan - i bio nam je to najteži dio posla," rekla je predsjednica žirija Mikšić.

Moć književne riječi

Na dodjeli tportalove književne nagrade bio je i državni tajnik u Ministarstvu kulture Krešimir Partl te je dobitnici uručio nagradu i održao prigodni govor, a Grad Zagreb je predstavljala Jelena Ricov, viša stručna savjetnica pročelnice u Gradskom uredu za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.

Nagradu laureatkinji je predao državni tajnik Partl, a nakon preuzimanja nagrade, okupljenima se obratila i dobitnica nagrade.

"Najprije moram reći da sam, kad sam saznala da je roman u finalu ove nagrade, to proslavila kao pobjedu, jer sam se našla u društvu sjajnih pisaca i to mi je bila potvrda da radim dobro, a sad mi je ovo dalo i dodatni vjetar u leđa. Moram iskoristiti priliku da se zahvalim članovima svoje obitelji i prijateljima koji su sa mnom podijelili sjećanja i iskustva što nije bilo ugodno, želim zahvaliti i kolegama koji su čitali ovaj roman u svim fazama, a posebno uredniku Seidu Serdareviću koji za roman čini nevjerojatne stvari i koji će uskoro u prijevodima doći do novih čitatelja. Želim zahvaliti i tportalu što mi je dao ovu nagradu. Sve ovo je za mene nevjerojatno, ovo mi je najbolji dan u životu premda imam troje djece", rekla je Blažević i pokupila glasan aplauz publike.

Roman 'U kasno ljeto' Magdalene Blažević jedinstven je književni događaj koji pomiče horizont čitateljskog očekivanja i pritom zadržava vjeru u moć književne riječi.

Stvarni događaj 

Snaga romana leži u ujednačenu pripovjedačkom tonu i discipliniranoj rečenici. Za pripovjedača je autorica odabrala mrtvu djevojčicu stradalu u napadu na bosansko selo 1990-ih.

Premda se radnja kronotopski smješta u ratno područje, majstorski vođen pripovjedni glas ne zauzima strane; paratekstualna informacija (posveta stanovnicima sela Kiseljak) prije svega je autorska gesta, a ne interpretacijski smjerokaz.

Dapače, u pripovijesti su likovi svedeni na svoje obiteljske uloge (djed, baka, otac, brat, majka), bez istaknutih oznaka etničke ili religijske pripadnosti. Djevojčica Ivana – odabir česta ženskog imena također nije slučajan, upućujući na egzemplarnost – utjelovljuje glas bez tijela, smrt bez razloga, tragediju bez iskupljenja, pa je utoliko roman, paradoksalno, nemoguće svjedočanstvo, riječima Shoshane Felman, 'događaja bez svjedoka', koji je i Maurice Blanchot pokušao pisanjem oživotvoriti, naime svjedočenje trenutku vlastite smrti.

Promišljena spisateljska odluka da nas u pripovjedni svijet uvodi mladi ljudski glas, neljudski poslan u neljudsko iz kojega želi govoriti baš o svojoj ljudskosti, nužno u čitatelju izaziva tjeskobu.

Pripovijest je prstenaste strukture, nalik Andrićevoj 'Prokletoj avliji'; započinje svršetkom i retroaktivno prati posljednje tjedne obiteljskog života četrnaestogodišnje djevojčice Ivane, njezine projekcije budućnosti, s povremenim i kratkim pripovjednim izletima u prošlost. Ugroza i opasnost nisu eksplicirane na način tipičan za marcijalnu književnost, nego se kriju između redaka, u spoju disparantnih slika ili njihovoj evokativnosti.

Pripovjedački talent

U tom smislu i tjeskoba i (zlo)slutnja na kontrastu prisutnog i odsutnog, zapravo spokojnog i razularenog, grade prostor velike napetosti. Roman je izrazito atmosferičan, nalik pripovjednoj vještini Slobodana Novaka, sav u gestualnosti i mimici.

Autorica je demonstrirala da posjeduje sjajnu vještinu izlaganja i pripovjedački talent, zadržavajući nasilje u okvirima suptilnih znakova, u maniri američke joj prethodnice Flannery O’Connor.

Veličina ovoga romana nije u etičkoj poruci (kako bi se ishitreno i pomalo naivno moglo zaključiti), nego u iskazanoj brizi i nadzoru nad tekstom koja se proteže od najmanje razine riječi do najveće, kompozicijske i strukturne.

Što roman više odmiče kraju, to se priča sve češće prekida pripovjedačičinim obraćanjem čitatelju, postižući tako paradoksalan učinak da čitatelja otima uronjenosti u fikcionalni svijet baš onda kad bi mu se on dobrovoljno i najviše prepustio.

Autorica, tako, u etičke svrhe iskorištava potencijale autoreferencijalnosti, iskušavajući moć književnosti u suvremenom svijetu da nas i dalje potrese, dirne, razuvjeri, ali ništa manje i moć same fikcije da joj opet povjerujemo voljno suspregnuvši nevjericu.