Iz tiska je izašla deseta knjiga hercegovačke književnice Miljenke Koštro pod naslovom ''Zavičajne priče'', zbirka koja donosi 27 kraćih i duljih priča inspiriranih životom u zapadnoj Hercegovini. Nakladnici knjige su Ogranci Matice hrvatske u Čitluku i Opuzenu, a recenzije su napisale profesorice Ivana Banožić Skoko i Ljubica Ivančić.
Zbirka ''Zavičajne priče'' donosi niz živopisnih, duhovitih i emotivnih zapisa iz svakodnevice hercegovačkog čovjeka, ispričanih autentičnom ikavicom koja u ovoj knjizi nije samo jezični stil, nego i važan dio identiteta, pamćenja i kulturne baštine. Kroz priče se prikazuju običaji, mentalitet, humor i životne vrijednosti jednog vremena, a jednostavne svakodnevne situacije često prerastaju u slojevite narative prožete ironijom, humorom i suptilnom društvenom kritikom.
Tematski, priče se bave obiteljskim odnosima, brakom, migracijama, položajem žene, starenjem te odnosom tradicije i suvremenog života. Likovi su oblikovani realistično, ali i simbolično, pa ponavljanje imena i slične sudbine naglašavaju univerzalnost iskustva malog čovjeka. Posebno su istaknuti ženski likovi koji kroz dijalog i unutarnji monolog progovaraju o osobnim i društvenim izazovima.
Profesorica Ivana Banožić Skoko u svojoj recenziji ističe kako jezik zbirke predstavlja njezinu najveću umjetničku i dokumentarnu vrijednost, naglašavajući da ikavica u pričama nosi atmosferu prostora i vremena te čitatelja uvodi u svijet koji se sve brže gubi.
Posebno se izdvaja priča ''Krik duše'', nagrađena 2024. godine na natječaju ''Andrija Zeljko'', koja donosi snažnu antiratnu poruku kroz priču o pojedincu suočenom s moralnim dilemama i ratnom traumom.
U toj priči spaljivanje knjižnice simbolizira uništavanje pamćenja, kulture i identiteta, dok spašavanje nekoliko knjiga predstavlja čin otpora i pokušaj očuvanja ljudskog dostojanstva.
Profesorica Ljubica Ivančić u osvrtu naglašava kako je riječ o djelu koje ima i edukativnu i kulturnu vrijednost, jer kroz ikavicu, arhaizme i narodni govor čuva jezičnu baštinu i prenosi je mlađim generacijama. Zbirku opisuje kao svojevrsni ''jezični spomenik'' koji oživljava svijet koji polako nestaje, ali i podsjeća na važnost očuvanja identiteta i zavičaja.
''Zavičajne priče'' Miljenke Koštro mogu se čitati kao književno djelo, ali i kao vrijedan kulturni zapis, a zbog univerzalnih poruka o čovjeku, obitelji i zajednici, preporučuju se širokom krugu čitatelja.
