Veliki filozofski genij koji nije volio ljude, a posebno je prezirao žene

Na današnji dan prije 235 godina, 22. veljače 1788. rođen je u Gdanjsku znameniti njemački filozof Arthur Schopenhauer.

Smatra se utemeljiteljem metafizičkog pesimizma, a u umjetnosti vidi jedini spas od bezrazložnog svijeta.

Arthur Schopenhauer rođen je u imućnoj trgovačkoj obitelji. Obrazovao se u rodnom Gdanjsku i Hamburgu, a filozofiju i prirodne znanosti studirao u Berlinu i Göttingenu, da bi doktorirao 1813. u Jeni disertacijom O četverostrukom korijenu načela dovoljnoga razloga (Über die vierfache Wurzel des Satzes vom zureichenden Grunde, 1813), prihvaćajući od dvanaest Kantovih kategorija samo kauzalitet.

Poduzeo je i brojna studijska putovanja: od 1797. do 1799. boravio je u Francuskoj, u Le Havreu, a između 1803. i 1804. boravio je u Nizozemskoj, Švicarskoj, Austriji, te u Francuskoj i Engleskoj.

Nakon smrti oca, 1805. godine preselio se u Weimar, gdje ga je majka, spisateljica, uvela u književne krugove u kojima su se kretali i Wieland i Goethe.

Od 1820. bio privatni docent na berlinskom Sveučilištu, ali je ubrzo zbog nesuglasica s Hegelom prestao predavati. Od 1832. živio u Frankfurtu, gdje je bio privatni učitelj.

Oštro se suprotstavljajući postkantovskim filozofima, Schopenhauer je tvrdio da su oni iskrivili Kantov filozofski nauk; pritom je posebno napadao neke Hegelove teze.

Svijet kao volja i predodžba

U svojem najznačajnijem djelu Svijet kao volja i predodžba (Die Welt als Wille und Vorstellung, 1819), koje je nadopunio 1844., postavio je kao temelj svoje filozofije subjektivnoidealističku tezu svijeta kao subjektivne ljudske predodžbe.

U nastojanju da filozofiju vrati na "izvorne probleme" koje je inaugurirao Kant, od toga je filozofa preuzeo razliku između fenomenalnoga i noumenalnoga ostajući pri stvari po sebi, koju je odredio kao volju.

Volja je jedinstvena, nepromjenljiva, onkraj vremena i prostora, bezrazložna i bezumna i nikad ne može biti zadovoljena. Zato je ovaj svijet kao objektivacija metafizičke nadindividualne volje "najgori od svih mogućih svjetova", a život pod diktatom te volje obilježen je neizbježnim doživljajem patnje.

U takvoj filozofiji ekstremnoga pesimizma, volju privremeno može umiriti umjetnost, napose glazba kao najviša među umjetnostima i utjelovljenje apstraktnih formi osjećaja, koja na kratko oslobađa duh od služenja volji; pritom se pojedinac boli može osloboditi umjetničkom kontemplacijom, odnosno prepuštanjem bezinteresnomu doživljaju umjetnosti u kojem čovjek zaboravlja sebe.

Priznanje tek nakon objave "Parerga i paralipomena"

Na isti način u etičkom smislu volju umiruju askeza (kojom Schopenhauer korespondira s budizmom) i sućut prema beskrajnim ljudskim patnjama kao jedina istinska etička kategorija.

Pisac raskošna i pronicava stila što ga odlikuju i sugestivne slike, priznanja je počeo stjecati tek nakon izlaska svojih Parerga i paralipomena (Parerga und Paralipomena, I–II, 1851), zbirke kraćih ogleda i aforizama iz filozofije povijesti, teorije književnosti, parapsihologije, praktične etike, pedagogije i dr., da bi potom svojim voluntarizmom i iracionalizmom znatno utjecao na mnogobrojne pravce mišljenja, ali i osobito na književnost i glazbu.

Ostala značajnija djela: O vidu i bojama (Über das Sehen und die Farben, 1816), O volji u prirodi (Über den Willen in der Natur, 1836), Dva temeljna problema etike (Die beiden Grundprobleme der Ethik, 1841).

Žene je smatrao stvorenjima lišenim razuma i poštenja!?

U Schopenhauerovom slučaju, filozofsko djelo bilo je odraz ličnosti svoga tvorca. Čangrizavi samac, već izrazom lica davao je do znanja da nije tu kako bi uživao.

Možda najodbojniji vid njegove mizantropije bio je stav prema ženama "Parergama i paralipomenama", gdje je nanizao toliko ženomrzačkih opaski da bi se i pripadnicama ljepšeg spola koje feministkinje smatraju jezičavim muškaračama digla kosa na glavi.

"U našem, monogamnom dijelu svijeta, oženiti se znači svoja prava raspoloviti a dužnosti udvostručiti. Ali, kad su zakoni ženama dali ista prava kao ljudima, trebali su im onda dati i ljudski razum", jedan je od bisera iz eseja "O ženama" (Über die Weiber) iz spomenutog djela.

Mudrac je 'opleo' i po ženskom fizikusu: "Taj rod, niskoga rasta, uskih pleća, širokih kukova i kratkih nogu, lijepim je mogao nazvati samo spolnim nagonom zaslijepljeni ljudski intelekt. Već sam pogled na stas žena kaže nam da one nisu određene ni za velika duševna ni tjelesna djela".

Žene su, nastavlja on, zakinute za osobine poput pravednosti, poštenja i savjesnosti, dane samo muškarcima, a uz to nemaju nikakvih posebnih talenata: "Nemaju pravog smisla ni osjećaja ni za glazbu, ni za poeziju, ni za slikarsku umjetnost. Ako se time razmeću, riječ je o pukom majmuniranju iz želje za dopadanjem".

Što preostaje ženama?

Što je, dakle, damama činiti? Schopenhauer i za to ima rješenje: "Žena se ne odužuje životu onim što radi, već onim što trpi: bolovima kod porođaja, brigom za dijete, pokornošću pred čovjekom".

Konačni zaključak? Žene su sexus sequior, zaostali drugi spol, a njihova priroda je da služe muškarcima. Schopenhauerov odnos prema ženama treba promatrati iz konteksta vremena: u povećanju broja onih emancipiranih, filozof je vidio znak propadanja modernog društva.

Njegovim riječima, "prava europska dama je biće koje uopće ne bi trebalo egzistirati; trebale bi postojati domaćice i djevojke koje se nadaju da će to postati, pa se stoga ne odgajaju za aroganciju, nego za domaćinstvo i podređenost".

Zanimljivo, jedna od tih groznih emancipiranih žena bila je njegova rođena majka, bogata udovica te uspješna spisateljica Johanna Schopenhauer, s kojom je do kraja života imao vrlo hladan odnos.

Godine 1860. Schopenhauerovo se zdravlje naglo pogoršalo te je umro u 21. rujna u Frankfurtu n/M u 72. godini života.