Velikan književnosti koji je dva puta pao zbog jezika
2. travnja 1840. godine, rođen je francuski pisac Emile Zola, tvorac i najizrazitiji predstavnik naturalističkog romana.
Pisao je i pripovijetke, drame, književnu i umjetničku kritiku, polemičke članke, borio se strasno za pravdu i napredak.
Otvorenim pismom 1898. predsjedniku Francuske pod naslovom "Optužujem" u listu "L'oror", odlučujuće je doprinio rehabilitaciji kapetana Alfred Dreyfusa, lažno optuženog za izdavanje Njemačkoj vojnih tajni i osuđenog na doživotnu robiju.
Smatrao je da pisac nije samo umjetnik, pa je tražio oslonac u znanosti, s pretenzijom da eksperimentalnim metodom osvijetli karakter i sudbinu književnih junaka, dajući pritom najveću važnost nasljednim osobinama.
Snagom talenta i strasnim uvjerenjima snažno je utjecao na suvremenike, ne samo u Francuskoj.
Djela: romani "Nana", "Žerminal", "Slom", "Trovačica", "Zvijer-čovjek", "Novac", "Zemlja" (iz ciklusa od 20 romana pod zajedničkim naslovom "Rugon-Makarovi, prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim Carstvom"), "Plodnost", "Rad", "Istina" (iz ciklusa "Četiri evanđelja"), "Tri grada: Lourdes, Rim, Pariz", rasprava "Eksperimentalni roman"…
Zanimljivo je da je Zola dva puta pao na maturi zbog francuskog jezika te su mu se rugali da je provincijalac koji ne umije čestito govoriti francuski.
Osamljen i bespomoćan, jer mu majka više nije mogla pomagati, stanovao je u bijednim uvjetima u mansardi nad Parizom i odlučio ostvariti mladenački san i postati književnik. Zapošljava se u izdavačkoj knjižari Hachette da bi zaradio za život, ali se i približio književnim krugovima i ubrzo postaje voditelj odjela za reklamu. Zalažući se za komercijalne uspjehe djela autora poput Guizota, Lamartinea, Micheleta, Littrea…, koji ni ne sumnjaju da će ih upravo on zasjeniti i da će naklada, komercijalni i književni uspjeh njegovih romana biti najnevjerojatnija pojava njihova stoljeća.
