Umro jedan od tvoraca hrvatskog pravopisa
Istaknuti hrvatski filolog i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u razdoblju od 2004. do 2010. akademik Milan Moguš, umro je u nedjelju 19. studenog u Zagrebu u 91. godini života, izvijestila je u ponedjeljak ujutro HAZU, objavila je Hina.
Akademik Moguš rodio se 1927. u Senju. Nakon završetka studija izabran je za asistenta u Akademijinom Institutu za jezik, a 1956. prelazi na Filozofski fakultet kao asistent profesora Mate Hraste. Bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Varšavi, prenosi Hina.
Od 1965. do umirovljenja 1992. bio je šef Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskog jezika. Bio je prodekan Filozofskog fakulteta, gdje je od 1976. predavao i na poslijediplomskom studiju smjera lingvistike. Predavao je i kao gostujući profesor na sveučilištu u Kölnu i Mannheimu.
Akademik Milan Moguš bio je član HAZU 40 godina.
Od 2001. do smrti bio je voditelj Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU te predsjednik Odbora za leksikografiju, član Odbora za dijalektologiju i Odbora za onomastiku. Bio je dugogodišnji voditelj projekta Istraživanja hrvatskih dijalekata i pod njegovim vodstvom objavljen je niz dijalektoloških izdanja monografija, znanstvenih rasprava i članaka.
Od 2011. vodio je projekt Benešićev Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića, koji je dosad izašao u 14 svezaka. Akademik Moguš objavio je 274 publikacije, među kojima 21 knjigu te 208 članaka i rasprava.
U doba Hrvatskog proljeća 1971., zajedno s akademikom Stjepanom Babićem i pokojnim akademikom Božidarom Finkom, izradio je Hrvatski pravopis koji je zbog političkih razloga nakon tiska bio uništen te je 1972. ponovno tiskan u Londonu, zbog čega je u povijest ušao pod nazivom Londonac. U cijelosti je Hrvatski pravopis prvi put tiskan tek 1990., nakon čega je doživio više izdanja.
Za povijest hrvatskog jezika nezaobilazno djelo akademika Moguša je Fonološki razvoj hrvatskoga jezika (1971.) i njegovo dopunjeno i prošireno izdanje Povijesna fonologija hrvatskoga jezika (2010.). Bio je suautor velike gramatike Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika (1991.), a svoje rezultate bavljenja pisanom poviješću hrvatskog jezika zaokružio je 1993. u knjizi Povijest hrvatskoga književnoga jezika, objavljenoj u tri hrvatska, jednom engleskom i jednom njemačkom izdanju.
Velik doprinos akademik Moguš dao je hrvatskoj dijalektologiji, posebno istraživanju čakavskog narječja. Moguš je bio među prvim hrvatskim lingvistima koji je pridonio uvođenju uporabe računala u humanističke znanosti te je računalnom obradbom teksta proširio načine proučavanja jezičnih i književnih spomenika.
Za svoj rad akademik Milan Moguš dobio je niz domaćih i stranih odlikovanja i priznanja. Godine 1998. dobio je Državnu nagradu za znanost za životno djelo, 1996. odlikovan je za znanstveni rad Ordenom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, 2007. Redom kneza Branimira s ogrlicom za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Hrvatske i njezina odnosa s drugim državama, 2009. Redom Ante Starčevića za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države, a 2017. i Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, za osobite zasluge i dugogodišnje sveukupno znanstveno, kulturno i javno djelovanje u Hrvatskoj i u svijetu.
