Tko je bio markiz de Sade, pisac po kojem je nastala riječ sadizam?

Na današnji dan prije 210 godina, 2. prosinca 1814. umro je u Charentonu pokraj Pariza zloglasni markiz de Sade, književnik po kojem je nastala riječ sadizam.

Rođen je u Parizu 2. lipnja 1740. kao potomak stare francuske plemićke obitelji, koja je podrijetlo vukla još iz srednjeg vijeka. Bio je sin grofa, a ne markiza, a najranije obrazovanje primio je od ujaka, svećenika, (koji je kasnije uhićen u bordelu).

Nakon toga ide u jezuitski licej, školu isključivo za dječake. Kasnije se prijavljuje u vojsku, sudjelovavši u Sedmogodišnjem ratu, u kojem je služio kao konjanički časnik.

Obitelji kao što je bila de Sade u Francuskoj bi nazivali Noblesse d’épée (hrv. plemstvo od mača) i bile su najcjenjenije od svih. Njihovi su članovi mogli po volji uzimati titule markiza ili grofa, bez obzira jesu li imali kraljevu dozvolu za to.

Obitelj de Sade posjedovala je više dvoraca u Francuskoj, primjerice Château de Lacoste u prelijepom krajoliku Provanse i Château de Condé u sjevernoj francuskoj pokrajini Champagne.

U svojim djelima je opisivao mračne porive za psihičkim i fizičkim mučenjem: od čovjekova prava na "apsolutni egoizam" i naslađivanje u tuđim mukama pa do umorstava iz spolnog užitka. U svojim pornografskim romanima zagovarao je ateizam, što Katolička Crkva nije odobravala.

Raspušteno i razvratno ponašanje

Iz rata se vraća 1763. godine, te se ženi s Renée-Pélagie de Montreuil, koja mu je rodila dva sina i kćer. Nakon braka, počinje se ponašati raspušteno i razvratno. Zlostavlja mlade prostitutke, pa je pod prismotrom policije.

Nešto kasnije u životu, kao sudionica njegovih zlodjela bit će i Renée. Imao je aferu sa šurjakinjom, te je jednom s njom i pobjegao u Italiju. Većinu svojih opscenih romana napisao je u zatočeništvu.

Jedno vrijeme bio je i u Bastillei, gdje je susreo drugog aristokrata imenom Honoré Mirabeau, koji je također pisao erotska djela. Živio je u dvorcu Lacoste, koji će na kraju morati i prodati. Nekoliko puta izbjegao je smrt na giljotini.

Uhićen je po naredbama najviših organa vlasti, kao što su kralj Luj XVI. i Napoleon Bonaparte. Bio je zgrožen Vladavinom terora i Francuskom revolucijom. Napisao je eulogiju kad je ubijen Jean-Paul Marat. 

Stalni gost zatvora i umobolnica

Godine 1801. uhićen je i poslan u umobolnicu Charenton, gdje je proveo ostatak života. Renée se od njega razvela 1790. godine.

Prema nekim izvorima, markiz de Sade proveo je otprilike 32 godine svog života po raznim umobolnicama i zatvorima. Bio je čak 10 godina u zloglasnoj Bastillei, iz koje je premješten neposredno prije nego je napadnuta u Francuskoj revoluciji.

Za vrijeme revolucije jedno su ga vrijeme pustili na slobodu, pa čak i izabrali za zastupnika u Konventu (svojevrsnom francuskom parlamentu).

U poznatoj umobolnici u Charentonu u neposrednoj blizini Pariza za počeo je vezu s jednom djevojčicom od 13 godina.

Ravnatelj te institucije bio je svećenik de Coulmier, vrlo blag i razuman čovjek, kojeg se smatra reformatorom odnosa prema psihičkim bolesnicima. Naime, prije njega običaj je bio vrlo rigorozno postupati s bolesnicima i podvrgavati ih kojekakvim šok-terapijama, poput uranjanja u hladnu vodu.

Otac de Coulmier primjenjivao je humaniji pristup, a njegovi su pacijenti čak organizirali kazališne predstave.

Ključno djelo roman o junakinji Justine

Uz traktat seksualne patologije 120 dana Sodome (Les 120 Journées de Sodome, 1785., objavljen 1904), te cinični slobodarski dijalog Filozofija u budoaru (La Philosophie dans le boudoir, 1795), njegovo je ključno djelo roman o junakinji Justine, objavljen u 3 verzije.

Prva je, najmanje smiona, naslovljena Nedaće krjeposti (Les Infortunes de la vertu, 1787., objavljen 1930) te duljinom i koncepcijom najbliža filozofskoj noveli.

Druga verzija priče, Justine ili nedaće krjeposti (Justine, ou les malheurs de la vertu, 1791), začinjena je skarednim prizorima, bliska pustolovnomu romanu i romanu karaktera, s junakinjom koja u prvom licu pripovijeda niz seksualnih zlostavljanja što ih doživljava, ali koja zadržava neokaljanu ćud (što je konkretizirano i jezičnom suzdržanošću).

Treća verzija, Nova Justine ili nedaće krjeposti, popraćena Pripoviješću Juliette, njezine sestre, ili prednosti opačine (La Nouvelle Justine ou les Malheurs de la vertu, suivi de l’Histoire de Juliette, sa sœur ou les Prospérités du vice, 1797) leksički je znatno opscenija, s brutalnijim i nevjerojatnijim prizorima orgija, te pripovijedanjem u trećem licu (čime se konkretizira oduzimanje glasa vrlini).

De Sade je 1800. objavio i poetološki esej Razmišljanje o romanu (Idée sur le roman), u kojem je izložio stajalište da roman mora opisivati zlo jer jedino ono zanima ljude i jedino je ono istinito. Njegov opsežan opus djelomice je bio uništen nakon smrti, ali u različitim izdanjima neprestano čitan.

Markiz Donatien Alphonse François de Sade umro je u 75. godini života.