Na današnji dan prije 150 godina, 4. prosinca 1875. u Pragu je rođen slavni austrijski pjesnik Rainer Maria Rilke (pravo ime René Maria Rilke).
Djetinjstvo je proveo u Pragu, a vojne škole pohađao u Sankt Pöltenu i Mährisch-Weißkirchenu (danas Hranice, Moravska), zatim trgovačku akademiju u Linzu. Studirao povijest umjetnosti, književnost i pravo u Pragu, Münchenu i Berlinu.
Od 1902–14. živio je u Parizu, a često je putovao (Italija, Danska, Švedska, Belgija, sjeverna Afrika, Španjolska). Za vrijeme I. svjetskog rata živio je uglavnom u Münchenu, a od 1919. u Švicarskoj.
Jedan je od najutjecajnijih pjesnika njemačkog izraza XX. st., nasljednik francuskog simbolizma i suvremenik Stefana Georgea i Huga von Hofmannsthala.
Rilkeovu prvu stvaralačku fazu obilježava snažan doživljaj Rusije i susret s ruskim piscima (L. N. Tolstoj).
Pjesnikova smrt
On ležao je. Obraz mu je bio
odbojan, blijed na strmim jastucima,
svijet otkad i svijest što se o njem ima,
preoteta osjetilima,
bešćutnoj pade godini u dio.
A znanci nisu imali na umu
koliko Jedno bješe on sa svime;
jer sve: taj ponor, ova polja s njime
i vode ovo lice bili su mu.
O lice mu je bila sva daljina
što ni sad još napustila ga nije;
a maska koja turobno mu mrije
otvorena je, nježna ko nutrina
nekoga voća što na zraku gnjije.
Prvo stvaralačko razdoblje obilježavaju važne lirske zbirke Knjiga slika (Das Buch der Bilder, 1902) i mističnim žarom prožet Časoslov (Das Stunden-Buch, 1905), a na području poetske proze iznimno popularna, impresionistički intonirana Pjesan o ljubavi i smrti korneta Christopha Rilkea (Die Weise von Liebe und Tod des Cornets Christoph Rilke, 1899, objavljena 1906).
U srednjoj stvaralačkoj fazi, za boravka u Parizu, Rilke se upoznao s kiparom Augusteom Rodinom i njegovim naučavanjem o novom, neosobnom gledanju. O tom umjetniku objavio je opsežnu esejističku studiju, koja se može smatrati i očitovanjem osobne poetike: srž joj tvori težnja za osebujnom identifikacijom s osjetilnom zbiljom ljudi, prirode i umjetničkih djela.
U isti mah nastojao je pjesnički proniknuti u bit stvari (Wesen) "čistim gledanjem" ili intuicijom. Po tome je srodan intencijama istodobne filozofske fenomenologije. O tome svjedoče Nove pjesme (Neue Gedichte, I–II, 1907–08), koje ostvaruju sintezu simbolističke poetike i impresionističkoga pogleda na svijet, gdje u središtu promatranja više nije samo čovjek, nego ukupnost zbilje.
U svojem najvažnijem proznom djelu, jednom od ključnih romana stoljeća, Zapisima Maltea Lauridsa Briggea (Die Aufzeichnungen des Malte Laurids Brigge, 1910), doživljaj Pariza i njegova naličja povezuje u dnevničkom obliku s doživljajima iz djetinjstva i povijesnim reminiscencijama.
U posljednjoj fazi stvaralaštva Rilke je cijelo desetljeće radio na Devinskim elegijama (Duineser Elegien, 1923), misaono najdubljem djelu, koje je prilog tradiciji hermetične poezije u skladu s uvjerenjem da stvarnost treba osloboditi pragmatike moderne civilizacije te nadilaženjem konvencija razviti novi smisaoni potencijal.
Elegije su u mnogočemu nagovještaj Heideggerove filozofije egzistencije. U Sonetima Orfeju (Die Sonette an Orpheus, 1923) promišlja vlastitu poziciju u odnosu na mitski lik Orfeja kao praoca pjesnika.
Kao modernistički pjesnik u svoj je opus unio niz značenjskih razina te je pratio različite poetološke koncepte u skladu s glavnim duhovnim tendencijama vlastitoga doba.
Otvorenost i polivalentnost njegova lirskoga djela neprekidan su izazov recepciji i novim tumačenjima. Prevodio je pretežno s francuskoga, talijanskoga i ruskoga (A. Gide, P. Valéry, S. Mallarmé, F. Petrarca, Michelangelo).
Ja živim u krugovima koji se šire
Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.
Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.
