Preminuo Irfan Horozović

Jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika, pripovjedač, romanopisac, esejist, pjesnik i dramski pisac Irfan Horozović preminuo je u Sarajevu nakon duge i teške bolesti. Horozović je svojim stvaralaštvom obilježio suvremenu književnost, ostavivši iza sebe više od četrdeset naslova za djecu i odrasle, brojna dramska djela, prijevode i nagrađene književne projekte. Njegov književni opus smatra se jednim od najvažnijih u bosanskohercegovačkoj književnosti, ali i šire.

Horozović je rođen u Banja Luci 27. travnja 1947. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij komparativne književnosti i jugoslavenskih jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom bogate karijere djelovao je kao urednik Studentskog lista, časopisa Pitanja i Putevi, izdavačke djelatnosti Novog glasa u Banjoj Luci te dugogodišnji urednik u Igranom programu RTV Federacije BiH. Bio je glavni urednik časopisa Život i urednik projekta „Bošnjačka književnost u 100 knjiga“ pri BZK Preporod.

Kao autor se pojavio krajem šezdesetih godina, u vrijeme zrelog modernizma, objavivši knjige poezije i drame. U književnost je snažno ušao zbirkom pripovijedaka „Talhe ili Šedrvanski vrt“, koja je otvorila put postmodernom izrazu u bosanskohercegovačkoj književnosti. Njegova poezija kretala se od nadrealnih slika do narativnih lirskih formi, dok je zavičajna tematika često prožimala motive egzila, identiteta i sjećanja.

U dramama je razvijao poetiku igre – s riječima, prostorom, vremenom i protagonistima, kombinirajući magijske i realistične elemente. Horozovićeva djela za djecu pisana su kao bogate fantazmagorije ispunjene humorom i razigranošću.

Najznačajniji dio njegova opusa čini proza. Od „Talha ili Šedrvanskog vrta“ iz 1972. godine književna kritika ga svrstava među najinovativnije autore suvremene bosanskohercegovačke književnosti, zajedno s Dževadom Karahasanom, Nedžadom Ibrišimovićem i Vitomirom Lukićem. U njegovim djelima prepoznatljivi su elementi intertekstualnosti, metatekstualnosti, fragmentarnosti i postmodernih postupaka. Roman „Imotski kadija“ inspiriran je baladom „Hasanaginica“, dok romani „Kalfa“ i „Rea“ spajaju magijsko i fakcijsko, a djela poput „Sličan čovjek“, „Berlinski nepoznati prolaznik“ i zbirka „Prognani grad“ tematiziraju izgubljeni zavičaj i identitet.

Za svoj rad dobio je brojna priznanja, među kojima „Sedam sekretara SKOJ-a“, Nagradu grada Banje Luke, više književnih nagrada u Bosni i Hercegovini te nagradu „25. novembar“ za životno djelo. Njegova djela prevedena su na više jezika, a zastupljena su u brojnim antologijama pripovijetke, poezije i drame.