U izdanju mostarske IC štamparije objavljena je knjiga dramskih tekstova austrijskog književnika Roberta Michela nadahnutih Bosnom i Hercegovinom i Mostarom.
Tim povodom objavljujemo u cijelosti pogovor Salke Šarića, urednika ovog izdanja.
''Robert Michel, austrijski romansijer, pripovjedač i dramski pisac rodio se 24. februara 1876. u malom mjestu Chabeřice (njem. Chaberschitz) u srednjoj Češkoj, tada Austro-Ugarska, a umro je u Beču 11. februara 1957. godine gdje je i sahranjen na groblju u Grinzingu.
Veoma iscrpnu stvaralačku i životnu biografiju R. Michela te okolnosti u kojima su njegova djela nastajala, napisao je prof. dr. Jozo Džambo pod naslovom Hercegovina – druga domovina književnika Roberta Michela za bosanskohercegovačko izdanje (prevod) zbirke priča Polumjesec nad Neretvom (Halbmond über der Narenta) 2013. godine.
Michel je za života (koliko je priređivaču ovih redaka poznato) objavio trideset i jedno književno djelo, od toga jedanaest naslova sa motivima iz Bosne i Hercegovine.
Slobodno se može reći da je Michel pisac Bosne, a i sam je u intervjuu za bečki „Die Stunde“ (24. maj 1936) izjavio:
„... Bosna i njeni ljudi bili su moj prvi veći umjetnički doživljaj. Još tada (1898) počeo sam ove utiske i literarno obrađivati. Nastale su neke novele koje obrađuju bosanske teme, a moji literarni počeci su me od tada označili kao bosanskog pisca...“
Službujući u Mostaru kao oficir u doba austrougarske uprave našim krajevima, Michel je kao književnik pokazao naročito interesovanje za život muslimana iz Mostara i okoline.
Svojim djelima s motivima iz Bosne i Hercegovine (novelama, feljtonima, romanima, dramskim djelima...) imao je velikog uspjeha u vrijeme kada su nastajala. Nagrađivan je književnim nagradama, imao dobre izdavače, a većina djela doživjela je više izdanja.
U svojoj istoriji književnosti naziva ga Paul Wiegler (1878 – 1949) „novelistom krša, bosanskih pastira, seljaka, vojnika i južnoslavenskog muslimanskog sela; a u podužem pogovoru Reclamovog izdanja Michelovog romana Die geliebte Stimme (Voljeni glas) Wiegler kaže za Michela da je „poznavao kao niko drugi krševite predjele, pastire tamo gore u svojoj usamljenosti, siromašne muzikante, muslimanske seljake, njihova sela nad kojima mujezin uči s minareta i njihove bijele džamije.“
Pišući o Michelovim bosanskim temama u njegovom stvaralaštvu dr. fil. Josef Mühlberger , pored ostalog, bilježi i ovo: „Njegova proza ujedinjuje zamišljenu i stvarnu osnovu teksta, raznolikost i zagonetnost, raštrkanost i suzdržanost Balkana. Ona je snažna i istovremeno lagana, isto kao i most preko Neretve u Mostaru kojeg on opisuje ovako: 'Tako lagan a snažno savijen kao lûk čija bi strijela mogla pogoditi oblake'. Bosansko-muslimanske pirče i romani Roberta Michela imaju u sebi nešto od sjaja koji i noću iz golog kamena brdovitog okružja isijava šarolikost narodne umjetnosti, oporu ljepotu južnoslavenskih narodnih pjesama, sumornost balada, do tajni podzemnih tokova.”
Kao dramski pisac Michel je prvi put (na našim prostorima) predstavljen u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu gdje je 7. decembra 1912. premijerno izvedena njegova drama u jednom činu Kapetan Poletajev. Tekst je preveo književnik Srđan Tucić (1873 – 1940), a predstavu je režirao Josip Bach (1874 – 1935). Navedeni naslov drame je pohrvaćena varijanta Michelova komada Hauptmann Bjaessnowaschi (Kapetan Bjesnovaši) napisanog 1910. godine.
Michel je napisao četiri drame s motivima iz Mostara i okoline:
Mejrima drama u tri čina je dramatizacija Michelove pripovijetke Vom Podvelež (S Podveležja). Ovu dramu Michel je napisao 1907, a objavljena je u izdanju S. Fischera u Berlinu 1909. godine. Michel ju je posvetio svom velikom prijatelju Ludwigu von Fickeru (1880 – 1967), pjesniku i uredniku uglednog austrijskog književnog časopisa „Der Brenner“.
Praizvedba drame Mejrima održana je u Pragu, 24. januara 1910. u Neues deutsches Theater (Češka), tada Austro-Ugarska.
Dramu Mejrima preveo je na bosanski jezik Sead Muhamedagić (1954 – 2021) dvijehiljadite godine, a bosanskohercegovačku praizvedbu doživjela je u mostarskom Narodnom pozorištu 9. septembra 2003. godine. Predstavu je režirao Erol Kadić (1955).
Komediju u četiri čina s predigrom Der weiße und der schwarze Beg (Bijeli i Crni beg) objavio je berlinski izdavač S. Fischer 1917. godine. Praizvedbu je ova Michelova komedija doživjela 22. maja 1930. godine u bečkom Burgtheater / Akademietheater .
Na bosanski jezik ju je, takođe, preveo Sead Muhamedagić 2004. godine ali još uvijek nije doživjela svoju scensku postavku.
Michel je napisao još dvije drame s temama iz Mostara i okoline: Der Beg von Radobolje (Beg od Radobolje) 1913. godine i Muharem (Der Christ) 1915. godine. Sačuvane su kao manuskripti u njegovoj zaostavštini.
Treba spomenuti i bečku premijeru dramskog čitanja (s video-snimcima / kombinaciju projekcija preko video-bima na više platana) Michelovih putopisa Fahrten in den Reichslanden. Bilder und Skizzen aus Bosnien und der Herzegowina (Putovanje po carevinskim zemljama. Slike i skice iz Bosne i Hercegovine) čija je premijera održana u bečkom teatru echoraum 4. oktobra 1996. godine. Predstavu je režirao Salko Šarić (1951), a glumci u projektu bili su Eva Linder (1956) i Hogler Gotha (1960).
Michel je 1928. godine objavio roman Die geliebte Stimme (Voljeni glas), za koji su mu mnogi kazali da bi bio dobar predložak za operu.
Radnja romana se odvija uglavnom uz mostarsku rječicu Radobolju u blizini njenog izvora, u prigradskom selu Ilići kod Mostara 1910. godine. Priča je to o dva brata: Jusufu Azimbegoviću zvanom Bijeli Beg i Mustafi Azimbegoviću zvanom Crni Beg koja se zaljubljuju u „lijepu Rukiju“ – komšinicu iz Ilića.
Na osnovu ovog kratkog Michelovog romana nastala je istoimena opera u tri čina 1930. godine.
Pisac teksta za operu (pjesnik libreta) i autor muzike bio je češko-američki pisac muzičkih djela Jaromír Weinberger (1896 – 1967). Weinberger je libreto napisao na češkom (Milovaný hlas), a na njemački jezik ga je preveo i prepjevao Robert Michel.
Weinberger je kompozitor koji je svjetsku slavu stekao komičnom operom u dva čina Švanda gajdaš (Švanda dudák) 1927. godine koja je obišla brojna svjetska pozorišta, revijalnom operetom u tri čina Apropó, co dělá Andula? (A propos, šta radi Andula?) te Varijacijama i fugom Under the Spreading Chestnut Tree za orkestar (1939).
Inspirisao se folklorom i sinagogalnim napjevima. Bio je izvrstan orkestrator.
Iz teksta mostarskog novinara Omera H. Sefića „Mostar u operi“ (Jugoslavenski list, Sarajevo, 18. 5. 1930, str. 3) saznajemo da je „u maju 1930. godine u Mostaru, po drugi put, boravio J. Weinberger radi završnih priprema za operu u tri čina Mili glas“.
Od novinara, u navedenom tekstu, saznajemo i ovo: „... Prošle godine boravili su tri mjeseca u Mostaru gospoda Wienberger i Michel, ne kao turisti, nego kao umjetnici i oni su u zajednici upotpunili sve ono što je trebalo za njihovo veliko djelo. A kad su se povratili u svoje mjesto, dali su se na posao, i sada su već gotovi sa operom koja je primljena od Državne opere u Münchenu, a prvi put će se davati u oktobru ove godine u Münchenu. Danas je vaš dopisnik imao prilike razgovarati sa g. Weinbergerom, koji mi je u nevezanom razgovoru rekao u pogledu ove opere sljedeće: Švanda gajdaš, to je moje prvo djelo, prva opera, a ta me je opera predstavila i popularisala u svijetu (...). Opera Die geliebte Stimme (Mili glas) je iz mostarskog, a specijalno muslimanskog života, u njoj glavne uloge igraju dva bega, dva brata zvana Crni i Bijeli Beg, koji su se zaljubili u lijepu Hatidžu iz Ilića.
U ovoj operi prikazuje se velika ljubav jedne muslimanke u koju su se zaljubila dva bega, dva brata – bega.
Opera prkazuje narodni život, narodne naše običaje, specijalno muslimanske (...). To je prva opera iz slavenskog, mostarskog, muslimanskog života i ja držim, da će se Vašem kraju – a napose Mostaru – koga ja mnogo volim, podići ugled na strani, jer su u ovoj operi prikazani svi elementi, sve što je najljepše i najbolje a zatim najkarakterističnije iz Vašeg života.“
Michel je autor i nekoliko filmskih scenarija nadahnutih pričama iz Bosne i Hercegovine. Kako u jednom pismu kaže: „Pobuda za moja filmska nastojanja nastala je neposredno nakon što sam napisao svoje prve knjige o Bosni i Hercegovini. Moja ljubav i oduševljenje za ove lijepe i neobične zemlje bili su tako golemi da sam želio proširiti izražajne mogućnosti u prikazivanju ovih zemalja (...)“.
„U neobjavljenoj autobiografskoj skici Michel tvrdi da su prilikom ekspedicije 1918. snimljena dva filma: Der Schatzgräber von Blagaj (Kopač blaga iz Blagaja) i Die Wila der Narenta (Neretvanska vila), te da su oba prikazivana „u mnogim zemljama svijeta“, jedino su u Austriji filmski industrijalci spriječili pojavu autsajdera na sceni (...)“.
(Prema njegovim riječima filmovi su bili prikazivani u Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj, Francuskoj i Latinskoj Americi. Zahvaljujući istraživanjima reditelja prof. dr. Dejana Kosanovića (1930 – 2013) znamo da su oba filma bila prikazivana u zagrebačkom kinu „Metropol“ od 15. do 21. rujna 1919. godine)
O filmu Die Wila der Narenta (Neretvanska vila) znamo samo ono što je Michel zapisao u „Neue Frei Presse“ u feljtonu Mein erster Film (Moj prvi film) 1919., jer se film nije sačuvao. Sačuvao se naprotiv film Der Schatzgäber von Blagaj (Kopač blaga iz Blagaja) koji je zapravo nastao kao sporedni produkt ekspedicije iz 1918. godine.
„Režiser obaju filmova bio je austrijski reditelj i glumac Louis Ralph (1878 – 1952), dok je scenarij bio Michelovo djelo, a Michel je ujedno bio i koproducent, umjetnički rukovoditelj te glumac. Mjesta snimanja bila su: Jajce, Konjic, Mostar, Blagaj, Počitelj, Ljubuški i Gruž (...)“.
Za ova dva filma muziku je komponovao dubrovačko-zagrebački kompozitor Blagoje Bersa (1873 – 1934) koji je u to vrijeme radio kao umjetnički savjetnik izdavačke kuće Doblinger u Beču.
„Godine 1933. putovao je još jednom u Bosnu i Hercegovinu, ovaj put u aranžmanu berlinskog poduzeća Alka Film koje je namjeravalo snimati film o ovom terenu. Michelova je zadaća bila da kao poznavatelj zemlje izabere mjesta snimanja . Filmski projekt je konačno ostvaren pod naslovom Blutsbrüder / Bosniaken i s podnaslovom Ein Liebesdrama aus bosnischen Bergen (Pobratimi / Bošnjaci. Ljubavna drama iz bosanskih brda) 1934/35. godine u režiji J. A. Hübler-Kahlea (1902 – 1965).
Zahvaljujući istraživanjima navedenog prof. dr. Dejana Kosanovića znamo za nekoliko glumaca koji su igrali u ovom filmu: Willi Eichberger (pseud Carl Esmond) austrijsko-njemačko-britansko-američki glumac (Beč 1905 – SAD 2004), glavna muška uloga; Brigitte Horney, njemačka pozorišna i filmska glumica (Berlin 1911 – Hamburg
1988), glavna ženska uloga i Atila Hörbiger, njemački pozorišni i filmski glumac (Budimpešta 1896 – Beč 1987), igrao je jednu od uloga. Takođe, saznajemo da je hrvatski filmski reditelj Bogoslav Josip Tanko (1906 – 1993), radio na ovom filmu kao jugoslavenski savjetnik (najvjerovatnije kao asistent režije).
Godine 1913. Michel je sa svojom prijateljicom, glumicom i plesačicom Grete Wiesenthal (1885 – 1970) trebao u Mostaru snimiti jedan iz serije „literarnih filmova“, ali nisu imali sreće sa finansijama.
Treba napomenuti da su ostala nerealizovana još nekolika Michelova filmska scenarija, s njegovim omiljenim temama, s motivima iz Bosne i Hercegovine: Die Entführung der Ajkuna (Otmica Ajkune), scenario je napisao 1918., a film je trebao biti snimljen u Jajcu i okolini te u Sarajevu i film Bosniaken / Slawische Symphonie / (Bošnjaci. Slavenska simfonija) .
Vraćajući se bezbroj puta Bosni i Hercegovini kao svojoj stvaralačkoj inspiraciji, R. Michel je na jednu od svojih „umjetničkih ekskurzija u BiH“ (1911) poveo i švicarskog slikara Maxa Bucherera (1883 – 1974) sa željom da zajednički realizuju neke projekte.
Ovaj značajni švicarski slikar i grafičar školovao se na Umjetničkoj akademiji u Münchenu od 1901. do 1903. godine kod slikarā Heinricha Knirra (1862 – 1944) i Angela Janka (1868 – 1940), članova münchenske secesije te na Académie Julian u Parizu od 1903. do 1907. godine.
Uz slikarstvo bavio se dizajnom knjiga, ilustracijama časopisa i karikaturom. U Prvom svjetskom ratu bio je slikar austrougarske vojske na bojištu (1915 – 1916).
Poznat je i po svojim „Exlibrisima“, mape s tim njegovim radovima objavljene su 1906. 1912 i 1952. godine.
Izlagao je u mnogim evropskim galerijama, u Zürichu (1952), u galeriji „Arts – Sélection“ u Parizu (1965 i 1966), te posthumno u galeriji „Sommerau“ u švicarskom gradu Dieplingenu (1981), a priređene su i mnoge druge Buchererove izložbe. Za njegovo slikarstvo kritičari su govorili da je njegovao nježni intimni stil, neposredan u pogledu i izrazu, sa puno snage i suptilnosti i velikom prirodnom osjećajnošću, te da je imao dar jake karakterne sigurnosti i da u svojim djelima nije uzmicao ni od groteske.
Prije putovanja s R. Michelom u BiH (1911) Bucherer je u Bosni i Hercegovini boravio 1909. godine (u Mostaru i okolini) kako bi se na licu mjesta upoznao s prostorom, ljudima i posebnošću njihove narodne nošnje tipične za ove krajeve radi kreiranja kostima za praizvedbu Michelove drame „Mejrima“ održane u „Neues deutsches Theater zu Prag“, 24. 1. 1910.
Iz tog perioda pamte se neodoljivi crteži starih kamenih mostova, slika Bosnisches Minarett (Bosanski minaret) i nîz drugih zapaženih radova.
Kao rezultat boravka u BiH književnika R. Michela i slikara M. Bucherera (1911), nastala je knjiga putopisa Fahrten in den Reichslanden. Bilder und Skizzen aus Bosnien und der Herzegowina“ (Putovanja po carevinskim zemljama. Slike i skice iz Bosne i Hercegovine) u izdanju Deutsch - Österreichischer verlag, Wien - Leipzig 1912. godine. Knjiga je sadržavala i dvadeset pet slikarskih priloga Maxa Bucherera s tog putovanja.
Jedna od ‘posljedica’ njihovog putovanja u BiH bila je i izložba slika Maxa Bucherera u Beču pod nazivom Unsere Reise in der Reichslande (Naš put u carevinske zemlje), održana od 15. do 30. septembra 1911. godine kod Huge Hellera na bečkom Bauernmarktu. Izložba je sadržavala trideset sedam radova (crteži, akvareli, ulja).
Iz predgovora R. Michela za katalog navedene izložbe saznajemo da zbog obaveza prema izdavaču nisu izloženi drvorezi M. Bucherera za knjigu Ein herzegowinisches Dorf (Jedno hercegovačko selo) i serija crteža za knjigu Alte Brücke in Bosnien und der Herzegowina (Stari mostovi u Bosni i Hercegovini). Koliko je poznato ove planirane knjige nisu realizovane.
U spomenutom predgovoru za Buchererovu izložbu u Beču R. Michel iznosi utiske s njihovog putovanja po BiH i, između ostalog, kaže:
„... Ako se najljepše njemačke mostove, koje je Njemački savez za zaštitu zavičaja (Bund des deutschen Heimatschutzes) u ilustracijama objedinio u jednoj knjizi, usporedi s mostovima u Bosni i Hercegovini, dolazi se do neočekivanog zaključka: da su naše carevinske zemlje ljepotom starih mostova bogatije nego sva područja njemačkog jezika zajedno.
Jednom sam htio za sebe napraviti redoslijed bosanskohercegovačkih mostova prema njihovoj ljepoti. Bez oklijevanja sam počeo sa Starim mostom u Mostaru. No kada sam htio odrediti drugo mjesto, nisam se mogao više odlučiti; kao u nekom akordu sa svih strana su iskrsavala mnoga imena drugih mostova.
Nekada maštam o tome kako u naše carevinske zemlje dolazi neki div koji ne shvaća šta su to djela ljudskih ruku. Nemarno gazi sve što su ljudi sagradili; jedino kada ugleda neki od lijepih mostova, pazi da ih ne ošteti. Štaviše: da bi ih mogao posve izbliza promatrati, on sjedne uz njih – kao da ga vidim tu pred sobom: s jednim laktom naslonjen u hladnom riječnom koritu podupire glavu, dok prstima druge ruke nježno dodiruje most“ .
Pretpostavka je da Buchererov likovni opus s motivima iz Bosne i Hercegovine sadrži preko stotinu radova (crteži, akvareli, ulja, drvorezi). Bilo bi zanimljivo istražiti Buchererovu zaostavštinu u Locarnu i Michelovu u Beču da bi se stekao cjelovit uvid u Buchererov likovni opus s bosanskohercegovačkim motivima.
Onoliko (skromno) koliko sam se ja bavio R. Michelom stekao sam utisak da je za njega svaki dolazak u Bosnu imao nekakav univerzalni smisao kao sredstvo za duhovno putovanje - nedokučiv i misteriozan baš poput naših snova.
Zato ovaj zapis o njemu i njegovim nastojanjima da kroz više medija umjetničkog izražavanja obradi razne bosanskohercegovačke motive u meni s mukom umiče nostalgičnoj osjećajnosti. Zašto?
Zbog toga što rijetko ko da se sjeti da ga spomene u okviru naših književnoistorijskih tekstova, a njegova prisutnost u bosanskohercegovačkoj kulturi trebalo bi da se osjeća.
Ostalo je samo to da se kaže da se to dešava u kulturnoj sredini u kojoj je zaborav češći od zasluženog pamćenja. I tačka. Nije tačka na našoj bezobzirnosti. U nizu mnogih stvaralaca to se dogodilo većini pa ni Michel nije izuzetak.
Međutim, o tome bi valjalo da promozgaju oni koji bi u Mostaru trebali voditi brigu o kulturi sjećanja, a oni, naročito u današnjici, kao nekapacitirani ‘specijalci’ skučenih su pogleda. Pred njihovom ravnodušnošću i neznanjem pojedinac osjeća zbunjenost.
Kako god bilo bez zadrške se trudimo da se što manje sjećamo, a što više toga zaboravimo.
Gajim nadu da će Michel opstati (barem) zabilježen među onima koji će zadugo održati svoje postojanje u duhovnoj strukturi Mostara.
Pa ipak, on je pisac, k tome stranac, koji je svojevremeno čitaocima na njemačkom govornom prostoru pružao mogućnost da se upoznaju sa jednom njima ne baš bliskom kulturom.
I zato smatram da je vrijedilo objaviti ove Michelove radove i izvući ih iz magluštine zaborava. Zaboravljanjem ovog autora, jednog od mnogih, odlazi u nepovrat cijeli jedan brežuljak riječi i sjećanja, a Mostar i Bosna i Hercegovina postaju siromašniji za još jedan autentičan glas iz prošlosti.
P.S. Opremljen s iznesenim podacima i osjećajući neki emotivni dug prema R. Michelu, predlažem gradskoj vlasti da se barem jedna manja ulica u starom dijelu Mostara nazove njegovim imenom'', piše Salko Šarić.
