Nobelovac Ivo Andrić – književnik i diplomat - umro je na današnji dan

Na današnji dan, 13. ožujka 1975. godine umro je Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. Odbor za dodjelu Nobelove nagrade istaknuo je da je ona dodijeljena Andriću “za epsku snagu kojom je opisao teme i oslikao ljudske sudbine uzete iz povijesti svoje zemlje”.

Andrić se rodio 10. listopada 1892. godine u Travniku, gradu pod austrougarskom okupacijom, no još je uvijek nominalno bio u sastavu Osmanskog Carstva. Otac mu se zvao Antun Andrić, a majka Katarina, rođenog prezimena Pejić.

U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu.

Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913. – 1914.). Premda mu je studij prekinuo Prvi svjetski rat, kasnije je Andrić doktorirao na Sveučilištu u Grazu.

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata Zvonimir u Beču (Vihor, 1914.).

Početkom mjeseca listopada 1919. godine, uz pomoć Tugomira Alaupovića, počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i prijateljuje s Milošom Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibom Miličićem i drugim književnicima, koji se okupljaju oko kavane Moskva.

Ostvario je nakon toga značajnu diplomatsku karijeru, tako da je između dvaju svjetskih ratova bio na visokim položajima u konzulatima i poslanstvima Kraljevine Jugoslavije diljem Europe (u Vatikanu, Bukureštu, Trstu, Grazu, Parizu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu).

Osobito je zanimljivo da mu je posljednji diplomatski položaj uoči početka Drugog svjetskog rata bio položaj izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra tj. šefa diplomatske misije u Berlinu, na koji je stupio 1939. godine.

Andrić je, dakle, bio na vodećoj diplomatskoj funkciji u glavnom gradu Hitlerovog Trećeg Reicha upravo u vrijeme dogovaranja ulaska Jugoslavije, predvođene knezom Pavlom kao namjesnikom (regentom), u Trojni pakt.

Na spomenutom položaju u Berlinu Andrić je ostao sve do travnja 1941. godine tj. do invazije Sila osovine na Jugoslaviju. U Berlinu je Andrićeva kancelarija bila na adresi Großadmiral Prinz Heinrich Straße 17. Vjerodajnice je pri nastupu na svoju dužnost predao upravo Adolfu Hitleru, tadašnjem njemačkom kancelaru.

Ivo se Andrić ponudio za suradnju i diplomaciji Nezavisne Države Hrvatske, ali je od namještenja odustao.

Nakon povratka iz Berlina, Andrić se nastanio u Beogradu, gdje je preživio Drugi svjetski rat, a gdje je i preminuo u 83. godini života. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana grada Beograda.

Godine 1948. postaje redovitim članom Srpske akademije nauka (SAN), razreda za književnost i jezike, te razreda likovnih i glazbenih umjetnosti.

Nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo. Od te nagrade poklonio je Udruženju bosanskih biblioteka novčani iznos od 30 milijuna tadašnjih dinara.

U svojoj odluci naveo je želju da svaka knjižnica iz ovih sredstava nabavi cjelokupna djela Tita, Kardelja, Rankovića i Moše Pijade. Osim toga, izrazio je i želju da se nabave publikacije "Vojnog dela" i izdanja Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije.

Među najpoznatijim Andrićevim književnim djelima su romani Na Drini ćuprija, Gospođica i Travnička hronika te pripovijest Prokleta avlija.

Ostala djela: Priča o vezirovom slonu, Rzavski bregovi, Nove pripovetke, Lica, Podnebesje, Omer-paša Latas, Kuća na osami, Znakovi pored puta.

U razdoblju raspada druge Jugoslavije, a poglavito poslije 1991. godine, pojavili su se kritički tonovi koji do tada nisu mogli doći do izražaja zbog Andrićevog književnog statusa u Jugoslaviji kao državnoga pisca.

To se prije svega odnosi na dva polja: prvo su emocijama nabijeni napadaji koji dolaze od strane bošnjačke inteligencije, jer je, kako se navodi, detaljno opisivao muslimanska nasilja nad pravoslavnim kršćanima (šuteći o kasnijim zločinima četnika nad muslimanima), a drugi je prigovor vjerojatno ozbiljnije i dugoročno važnije naravi i cilja na precijenjenost Andrića kao pisca te na njegovu umjetničku zastarjelost i plošnost.