"Nitko ne bi trebao biti toliko bogat da kupuje druge ljude"

Jean-Jacques Rousseau, švicarsko-francuski filozof, književnik, politički teoretičar i samouki kompozitor iz doba prosvjetiteljstva, rođen je na današnji dan prije 310 godina, 28. lipnja 1712. u Ženevi.

Svojom idejom slobode kao supstance čovjeka, spontanitetom uma i preferiranjem paskalovske logique de cœur, on je ne samo neposredno utjecao na Kanta, Schillera i Johanna Wolfganga von Goethea, već i trajno nadahnuo romantičnu literaturu i oduševljavao revolucionarne sanjare 18. pa i 19. stoljeća.

Antifilozof

Francuski filozof Alain Badiou je skovao pojam antifilozofa kako bi obuhvatio sve pesimistične genije koji su nastojali pokazati da se ne može istodobno biti i u istini i u sreći. Istina i sreća su dva različita svijeta za njih; jedno ne vodi do drugoga, a po nekim antifilozofima jedno direktno isključuje drugo.

Kroz povijest europske filozofije su se ocrtali mnogi različiti načini formuliranja antifilozofskog stava; mogli bismo tvrditi da je istina okrutna i da nas može jedino baciti u očaj (Schopenhauer), da je istina posve neosobna i kao takva indiferentna prema ljudskim potrebama i osjećajima (Wittgenstein), ili pak da je sreća vrijednija od istine, pa samim time u konfliktu s njom (Nietzsche).

No ipak, svi od pobrojanih pojedinaca mogu jedino pridržati svijeću prvom i najvećem antifilozofu svih vremena. Taj je antifilozof jednostavno došao prije svih ostalih, i nitko nije otišao dalje od njega. Među tada kontroverznim enciklopedistima i prosvjetiteljima sedamnaestostoljetne Francuske, taj je čovjek i sam bio kontroverzan.

Riječ je, dakako, o Jean-Jacquesu Rousseauu, a daleko najfascinantnija činjenica njegovog života i intelektualnog rada je to da je uspio biti provokativan čak i u društvu provokativnih. Jednostavno, Rousseauova veličina je u tome da je čak i zemlji bio pretežak, a to je nešto čime se svaki buntovni pisac može jedino hvaliti.

Rousseau je živio i pisao u vremenima francuskog prosvjetiteljstva, i bio je vjerojatno najveći anti-prosvjetitelj tog vremena. No, to ne znači da je bio tradicionalist ili reakcionar; stvar je samo u tome da prosvjetiteljstvo nije bilo dovoljno radikalno za njega. Previše je vjerovalo u naivni ideal progresa.

Taštine i želje

Naime, Rousseau se po prvi puta proslavio kao pisac 1750. godine, kada je akademija u Dijonu raspisala natječaj za najbolju disertaciju o tome je li progres znanosti i umjetnosti dovodio do moralnog progresa, odnosno jesu li znanosti i umjetnosti činile ljude boljima. Rousseauov odgovor je bio entuzijastično ne.

To je podiglo golemu prašinu u ono vrijeme, i upravo je taj rad (Rasprava o znanosti i umjetnosti) profilirao Rousseaua kao anti-prosvjetitelja. Prosvjetiteljstvo je kao svoju temeljnu ideju imalo moralni progres čovječanstva kroz progres njegovog intelekta; a Rousseau je prepoznao intelektualističku samodopadnost takvog mišljenja i imenovao brojne učene civilizacije koje su bile itekakve moralne katastrofe, od pretjerano slavljene stare Grčke do Kine njegovog vremena.

I nije stao samo na tome, nego je svakoj intelektualnoj djelatnosti pripisao određenu karakteralnu manu. Prirodne znanosti za njega proizlaze iz taštine i iz želje za kontrolom nad prirodom, umjetnosti proizlaze iz narcisoidne želje da nam se drugi dive, a filozofija sama proizlazi iz ohole želje da svoje misli poistovjetimo sa naravnim zakonima. Rousseau je jednostavno pogodio gospodu prosvjetitelje tamo gdje ih je najviše boljelo.

To je bio tek početak, i već je bio ispunjen kontroverzama. No, antifilozof nije mario za to da piše knjige koje će biti drage ušima njegovog stoljeća; uvijek je želio da njegov rad nadživi njega samog, i nije se dao smesti. Prosvjetitelji su u ono vrijeme bili disidenti, i Rousseau je imao poziciju disidenta među disidentima. Njegov se rad nastavio, i ubrzo je nakon toga objavio jednu drugu raspravu o podrijetlu nejednakosti među ljudima, i pitanju toga je li ona utemeljena u prirodi. Odgovor je, naravno, još jednom bio veliko i apsolutno ne.

Čovjek koji govori ne

Albert Camus je jednom prilikom buntovnika opisao naprosto kao čovjeka koji govori "ne", i kao da je mislio upravo na njega. Rousseauova rasprava O podrijetlu i osnovama nejedankosti među ljudima je mnogo opširnije i sistematiziranije djelo od njegove prve rasprave, i tu se počinju nazirati temelji Rousseauove teorije prirodnog stanja koje će kasnije pomnije razraditi u Društvenom ugovoru.

Vlasništvo za njega nema nikakve veze sa prirodom; po prirodi čovjek posjeduje jedino samoga sebe, te stoga ogromne materijalne nejednakosti među ljudima mogu biti jedino rezultat političkog aranžmana nekog društva.

Danas svima poznatim, od patosa gromkim riječima samog Rousseaua: Prvi čovjek koji je ogradio komadić zemlje, proglasivši "To je moje", i koji je pronašao naivne ljude da mu to povjeruju, je stvarni osnivač modernog društva. Koliko bi zločina, ratova i ubojstava, koliko nevolja i strahota uštedio ljudskom rodu onaj koji bi tada, iščupavši oznake i zatrpavši jarak, viknuo svojim bližnjima: "Čuvajte se takvih prevaranata; bit ćete izgubljeni ako zaboravite da su plodovi svačiji, i da zemlja nije ničija".

Najveću ćemo sistematizaciju te misli pronaći u Društvenom ugovoru, djelu koje je donekle inspiriralo Francusku revoluciju (u onoj mjeri u kojoj knjige to mogu), i koje je ocrtalo Rousseaovu viziju ljudske prirode – možda najpoznatijeg, ali i često krivo shvaćenog, elementa njegove misli.

Prema popularnoj percepciji, teorija društvenog ugovora se rađa pesimističnom vizijom ljudske prirode Thomasa Hobbesa po kojoj su ljudi po prirodi ratoborni divljaci koje samo civilizacija može dovesti u red, a zakončava se Jean Jacquesovim prevratom po kojem su ljudi po prirodi dobri, a civilizacija ih kvari.

Jedina stvarna vrlina

Nijedan od njih nije rekao ništa takvo, zapravo je Hobbes samo tvrdio da u autoritetu i moći jednog čovjeka nad drugim nema ničeg prirodnog zbog jednostavne činjenice da je svaki čovjek po prirodi dovoljno moćan da ubije svakog drugog (što je istina koju je vrlo lako dokazati), i sam se Rousseau oko toga s njim slagao.

A Rousseau, s druge strane, nije smatrao da su ljudi po prirodi inklinirani dobru, nego da su nevini. A nevinost je za njega isto bila vrlina, možda jedina stvarna.

No, pedantnosti oko toga što je tko rekao na stranu – Rousseauov Društveni ugovor je knjiga koja nastoji odgovoriti na samo dva pitanja: na čemu se temelji vlast, i može li se ona ikako opravdati. Tu je iznio nekoliko za ono vrijeme revolucionarnih gledišta; smatrao je da će sloboda nužno dovesti do vrline, jer će sloboda približiti čovjeka njegovoj nevinoj prirodi.

Nadalje, vlast se temelji na dogovoru (ili ugovoru) među ljudima, no Rousseau za razliku od svih prosvjetiteljskih filozofa smatra da ljudi nisu nikad u društveni ugovor stupili kao ravnopravne individue, već da je svaki korpus zakona služio zaštiti nekolicine bogatih i moćnih od većine bijednih i obespravljenih.

Prvi i najveći

Tu je misao zapravo izrazio u raspravi o nejednakosti, no bitna je za njegovo razumjevanje društvenog ugovora. Napokon, jedini dobar oblik vlasti – Republika Vrline, u koju su Jakobinci strastveno vjerovali – bi bio utemeljen u općoj volji, koja je uvijek opravdana jer mase žele samo to da ih se ne ugnjetava, i svaka individua ima dužnost da općem interesu da prednost ukoliko njeni partikularni interesi stoje u konfliktu s njim.

Rousseaua su zbog koncepta opće volje, što ne čudi, liberalni elitisti svrstali u praoce totalitarizma. Rousseau ostaje bauk prosvjetiteljima čak i s one strane groba!

Od njegovih ostalih djela valja nabrojati Ispovjesti, njegovu najpoznatiju filozofsku autobiografiju (napisao ih je čak nekoliko), Emil ili o odgoju, raspravu o obrazovanju koja (klasično za Rousseaua) tvrdi da se obrazovanje i odgoj ne bi trebali temeljiti na stjecanju znanja nego na uzgoju vrline, te Sanjarije samotnog šetača, djelo zrelog i ozlojeđenog Jean Jacquesa koje valja pogledati da bi se vidjelo što znači biti sam protiv svih, kako je on bio.

Jean-Jacques Rousseau – antifilozof, prvi i najveći. Od njega imamo mnogo za naučiti, i on će uistinu zastarjeti tek nakon što pobjede ljudi koji će iščupati oznake i zatrpati jarke. Da nije ništa drugo napisao, zbog samo bi jedne zamisli bio važan i danas: "nitko ne bi trebao biti toliko bogat da kupuje druge ljude, niti bi itko trebao biti toliko siromašan da se mora prodavati". (Izvor: Ziher.hr; Autor: Filip Drača)