Marija Jurić Zagorka, prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica, rođena je na današnji dan, 2. ožujka 1873. u Negovcu kraj Vrbovca.
Jedno je vrijeme uređivala novine Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, te časopis Hrvaticu. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana.
Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije, te za prava žena.
O životu Marije Jurić, mnogo je toga bilo nepoznato, čak i datum rođenja. Dosad se najčešće spominjao 1. siječnja 1873. godine, no uvidom u matične knjige u Hrvatskomu državnom arhivu ustanovljeno je da je rođena 2. ožujka 1873. godine, u selu Negovec kraj Vrbovca, u imućnoj obitelji od majke Josipe Domin i oca Ivana Jurića.
Djetinjstvo je provela u Hrvatskomu zagorju, gdje je njezin otac posjedovao imanje Golubovec (kod Lobora) i upravljao imanjem Šanjugovo, u vlasništvu baruna Geze Raucha.
U to vrijeme djevojke su jedinu naobrazbu dobivale kod kuće, tako je i Zagorka prvi razred završila u dvorcu baruna Raucha s plemićkom djecom. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, nastavila polaziti u Varaždinu (drugi i treći razred) i Zagrebu (četvrti razred, u Višoj djevojačkoj školi u Samostanu milosrdnica).
Otac je planirao Mariju poslati na studij u Švicarsku, ali se tomu usprotivila majka. U petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti njezin život.
Na inzistiranje majke krajem 1891. godine pristaje na udaju za čovjeka kojega nije ni poznavala, mađarskoga željezničarskog činovnika Andriju Matraja. Iako se njezin otac protivio udaji zbog velike razlike u godinama mladenaca (sedamnaest godina), ne zabranjuje brak te Marija odlazi sa svojim mužem u Mađarsku (početkom 1892. godine, u Sambotel).
Andrija Matraj za ideale svoje mlade žene nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Muž ubrzo odlučuje Zagorkin književni talent unovčiti, te joj nude visoka i unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu.
Zbog ljubavi prema domovini odbija tu ponudu, što uz već prisutne stare konflikte s muževljevim i svekrvinim ponašanjem dovodi brak do završetka nakon samo tri godine, dramatičnim bijegom iz muževe kuće (1895. godine) i prekidom odnosa s roditeljskim domom.
Bježi prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb. Pomoću oca uređuje rastavu braka, koja završava optužbom tužiteljice (Zagorke) majčinom zaslugom pri svjedočenju protiv kćeri. Time joj je muž bio oslobođen plaćanja alimentacije i dužnosti vraćanja njezine osobne imovine.
Dok je živjela u Mađarskoj u Pešti je učila za poštaricu i slala telegrame, te tečno naučila mađarski jezik što joj je bilo od koristi u kasnijem političkom izvještavanju.
Kasnije se još jednom udala – za kolegu novinara Slavka Vodvařku (čit. Vodvaršku) i taj je brak trajao četiri godine (od 1910. do 1914. godine), podalje od očiju javnosti.
Listopada 1896. godine izlazi prvi Zagorkin članak, objelodanjen u Obzoru. Članak je objavljen pod nazivom Egy Percz (Jedan časak) anonimno i bio je odraz rodoljubnog i društvenog revolta. Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u redakciju Obzora.
Što se tiče književnog stvaralaštva, Zagorka piše komedije, romane, jednočinke i satire, tim daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani (1917.) koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i iz hrvatske zbilje ondašnjeg vremena.
Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni.
Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu.
Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Gjalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šund literaturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu.
"Grička vještica" – ciklus od 7 romana, njezino je najslavnije djelo. Među prvima se okušala i u pisanju kriminalističkog romana ("Kneginja iz Petrinjske ulice", 1910).
Ostala djela: "Vladko Šaretić" (1903), "Republikanci" (1914–16), "Crveni ocean" (1918–19), "Kći Lotršćaka" (1919–20), "Tozuki" (1922), "Kaptolski antikrist" (1925–26), "Modri đavo" (1926), "Plameni inkvizitori ili kameni križari" (1928–29), "Krijeposni griješnici" (1929–30), "Gordana" (1933–35), "Vitez slavonske ravni" (1937–38), "Kraljica Hrvata" (1937–39), "Mala revolucionarka" (1939–40), "Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha" (1939–49), "Jadranka" (1953).
Umrla je 29. studenoga 1957. godine u Zagrebu. Pokopana je na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana, 4. prosinca 1957. godine.
