Navršilo se 150 godina od rođenja slavne hrvatske spisateljice

Navršilo se 150 godina od rođenja ikone hrvatske književnosti, Marije Jurić Zagorke, rođene 2. ožujka 1873. godine pokraj Vrbovca.

O životu Marije Jurić, mnogo je toga bilo nepoznato, čak i datum rođenja. Dosad se najčešće spominjao 1. siječnja 1873. godine, no uvidom u matične knjige u Hrvatskomu državnom arhivu ustanovljeno je da je rođena 2. ožujka 1873. godine, u selu Negovec kraj Vrbovca, u imućnoj obitelji od majke Josipe Domin i oca Ivana Jurića.

Djetinjstvo je provela u Hrvatskomu zagorju, gdje je njezin otac posjedovao imanje Golubovec (kod Lobora) i upravljao imanjem Šanjugovo, u vlasništvu baruna Geze Raucha.

Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, polazila u Varaždinu i Zagrebu. Otac je planirao Mariju poslati na studij u Švicarsku, ali se tomu usprotivila majka. Marija je izrazila želju postati glumicom.

U petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti njezin život. No ipak je htjela postići neko zvanje i njezina velika želja je od tada postati poštaricom.

Nakon šest godina školovanja u zagrebačkomu Samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se u Zagreb vratiti tek nakon sedam godina, te je tu doživjela duboku starost.

Na inzistiranje majke krajem 1891. godine pristaje na udaju za čovjeka kojeg ni ne poznaje, mađarskoga željezničarskog činovnika Andriju Matraja.

Matraj je bio znatno stariji od nje i nije imao razumijevanja za ideale svoje mlade žene. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Muž ubrzo odlučuje Zagorkin književni talent unovčiti, te joj nude visoka i unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu.

Bračni brodolom

Zbog ljubavi prema domovini odbija tu ponudu, što uz već prisutne stare konflikte s muževljevim i svekrvinim ponašanjem dovodi brak do završetka nakon samo tri godine, dramatičnim bijegom iz muževe kuće (1895. godine) i prekidom odnosa s roditeljskim domom.

Bježi prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb. Pomoću oca uređuje rastavu braka, koja završava optužbom tužiteljice (Zagorke) majčinom zaslugom pri svjedočenju protiv kćeri. Time joj je muž bio oslobođen plaćanja alimentacije i dužnosti vraćanja njezine osobne imovine.

Kasnije se još jednom udala - za kolegu novinara Slavka Vodvařku (čit. Vodvaršku) i taj je brak trajao desetak godina (od 1900. do 1914. godine), podalje od očiju javnosti.

Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala novine Obzor. Listopada 1896. godine izlazi prvi Zagorkin članak, objelodanjen upravo u Obzoru.

Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena.

Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana.

Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana.

Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni.

Vrednovana tek nakon smrti

Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Gjalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu.

Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu.

Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u knjizi Rukoljub: pisma slavnim ženama (1995.) kaže:

"Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za vas; a mi smo tek danas svjesni koliko nam je potrebno ono što ste nam vi mogli dati."

Umrla je 29. studenoga 1957. godine u Zagrebu. Pokopana je na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana, 4. prosinca 1957. godine.