Kaplanov 'Mali otac' predstavljen u Zagrebu: Postoje dva svijeta…

Roman 'Mali otac' bosansko-hercegovačkog književnika i pjesnika Almina Kaplana predstavljen je u srijedu u Zagrebu pri čemu je autor istaknuo da dobru književnost ne čini odabir teme ni mjesto u kojem književnik živi nego koliko će dobro zadovoljiti formu koju je odabrao, izvijestila je Hina.

Duboko pod kožu

Roman je nastao za vrijeme spisateljske stipendije na rezidenciji u primorskom mjestu, netom se pojavio u nakladi Frakture, te predstavljen u okviru Festivala svjetske književnosti (FSK) u Zagrebu.

Poetski snažno i s mnogo empatije Almin Kaplan bez zadrške ulazi duboko pod kožu svojih junaka, ispisujući njihovu ne tako blistavu sadašnjost i tešku prošlost, no u njihovim životima svakoga dana poput rose na listu zabljesnu divni događaji i sitnice koje život čine sretnim i veličanstvenim, rečeno je o romanu.

Teme o kojima se piše nisu važne same po sebi, nago ''koliko je knjiga dobra, koliko smo uspjeli zadovoljiti formu koju smo odabrali'', kazao je Kaplan i dodao da ne misli da o ratu treba ili ne treba pisati.

''Priča koju slušam već dugo da ne treba više pisati o ratu je možda reakcija mladih ljudi koji su frustrirani jer se ne snalaze dobro; mi imamo to iskustvo rata, a oni nemaju. Taj jaz nekako je potrebno izmiriti, što nije to baš jednostavno'', kazao je.

Svaka dobra proza treba biti i poezija

Također, kazao je da su mu i podjele na književnost i poeziju nepotrebne. Razumije kad je to čitateljima bitno da se zna 'jesi ovo ili ono' ali kad to dolazi od književne kritike, to mu je, kaže 'uvijek bilo malo onako sumnjivo'.

Smatra da je svaka proza pomalo poezija, odnosno svaka dobra proza treba biti i poezija, s tim da dobra poezija ne smije biti proza.

Razgovor s Kaplanom vodila je književnica Magdalena Blažević, koja je, uz ino, zapitala autora o šutnjama koje su prisutne u našim obiteljima a koja čine karakterističnu atmosferu u njegovim radovima.

Dva svijeta

Kaplan je kazao da je čitajući pisma koja su muškarci kao njegov otac i rođaci pisali iz ratnih logora, u kojima su vjerovali da su male šanse da prežive, uočio da postoje dva svijeta - jedan taj svakodnevni u kojem su oni mrki, zatvoreni i šutljivi, i drugi u kojem su oni raspričani toliko da je mislio 'da su to skroz neki drugi ljudi'.

''Oni su bili esencijalno ugroženi i onda su ispoljavali ljubav. Odjednom ti kruti neosjetljivi muškarci, zemljoradnici, odjednom su puni nekih toplih riječi, izjavljuju ljubav itd. Shvatio sam da ti ljudi šute, šutnja je zlato, jer su morali sami smisliti kako preživjeti u svijetu u kojem nema države da te štiti'', rekao je.

On je kazao da nikad ne pravi strukturu romana, nego da ima uvijek neki početak, jednu ili par rečenica i djelić atmosfere i u kojoj 'čami' razvijajući ga.

Spore ljudske drame

Na tvrdnju Magdalene Blažević da ju Kaplanove priče podsjećaju na jednu sporu istočnoeuropsku dramu, bez velike drame na površini, koja latentno čuva nekakav konflikt, Kaplan je odgovorio da je razlog tome što je sam živio takve spore ljudske drame.

Na pitanje o svom mjestu života - malom selu kod Stoca u Hercegovini, kazao je da da je to njegov ambijent i da se tamo osjeća dobro, ali je napomenuo da nikada nije romantizirao svoj kraj, niti išta drugo romantizira.

Almin Kaplan (Mostar, 1985) objavio više pjesničkih knjiga, jednu knjigu kratkih priča, četiri romana i dnevnik. Dobitnik je više književnih nagrada, među kojima su Mak Dizdar, Ratkovićeve večeri poezije, Zija Dizdarević, Skender Kulenović, Edo Budiša i Kočićevo pero.