"Jelena, žena koje nema": Andrić je svoju veliku ljubav čekao 20 godina

"Čekaj me, i ja ću sigurno doći", kaže jedan stih koji ulijeva nadu svima koji dobro poznaju zanat čekanja. Iako pametan čovjek ne želi čekati ni godinu dana, nobelovac Ivo Andrić jednu je ženu čekao punih dvadeset godina.

Ona se zvala Milica Babić i bila je supruga njegovog prijatelja Nenada Babića. Budući da je Andrić bio neženja, Milica je bila domaćica na prijemima kod slavnog književnika. Bio je zaljubljen u nju, te se stalno udaljavao od nje znajući da je njihova ljubav zabranjena, piše Index.hr.

"Jelena, žena koje nema"

Nakon gotovo 20 godina poznanstva, Nenad Babić je preminuo 1957., a Andrić više nije znao kako sakriti svoju naklonost prema Milici. Godinu dana kasnije njih dvoje su se vjenčali, a Andrić je otkrio da je "Jelena, žena koje nema" zapravo Milica Babić, supruga njegovog prijatelja.

Unatoč činjenici da je tijekom tri desetljeća poznanstva s grešnom ljubavi, kako je mahala opisivala njegov odnos s Milicom, Ivo čestim putovanjima bježao od nje, još češće joj se vraćao na druženje s njom i njenim suprugom. Njih dvoje su se najvjerojatnije upoznali prije nego što je njen muž Nenad Jovanović dobio postavljenje u jugoslavenskom poslanstvu u Berlinu na zahtjev Andrića koji je tada bio veleposlanik. Inače, prema tvrdnjama njegovih prijatelja, on nije skrivao svoju opčinjenost prelijepom ženom, sedamnaest godina mlađom od njega, koju je postavio da bude domaćica na njegovim prijemima pošto je bio neoženjen. Takav prijateljski odnos njih dvoje su zadržati od 1939, pa sve do Nenadove smrti 1957. godine.

Andrić je i svoje kapitalno djelo ''Na Drini ćuprija'', kada je objavljeno u ožujku 1945., poklonio bračnom paru Jovanović s posvetom u kojoj izražava nadu da će se Nenad uskoro vratiti kući iz logora, što se i dogodilo krajem 1945. Po povratku iz zarobljeništva, Nenad je dobio posao prevoditelja u novinskoj agenciji Tanjug i druženje utroje se nastavilo.

Nikada se nije saznalo kada su Milica i Andrić shvatili da pisac od početka na nju ne gleda kao na prijatelja. Od časa kada je postala udovica, Ivo joj se javljao sa svih putovanja telefonom, iako su i prije toga stalno razmjenjivali pisma. Nekada su se trudili da na razne destinacije i hotele u kojima bi odsjedali pošalju pismo onom drugom da ga sačeka i tako obraduje. Punih trideset godina čekao je Ivo da Milica bude slobodna kako bi se oženio njom.

Prva i jedina žena

Imao je šezdeset šest godina kada se to dogodilo, a ona mu je bila prva i jedina žena. Svojim iskustvom kao da je potvrdio svoju čuvenu rečenicu Ništa ne biva prije nego što treba biti. Odluku da se uda za Andrića, Milica je prvo priopćila Luli Vučo, supruzi njegovog druga po peru Aleksandra Vuče, i oni su im bili i kumovi 7. rujna 1958. kada su sklopili brak.

Nakon vjenčanja, Andrić više nije krio da je pišući priču Jelena žena koje nema imao na umu baš Milicu i s njom je svio i svoj prvi pravi dom u stanu u kome je danas njegov spomen muzej u Ulici Proleterskih brigada 2a. Za razliku od Jelene, Milica Babić nije našem piscu bila ništa više nego ljubav. Točnije, nije mu, kao Jelena, bila književna inspiracija, niti junakinja nekog njegovog dijela. Doduše, bila mu je najdraži – prvi i najdobronamerniji suradnik na književnim tekstovima.

Mnogo vremena Andrić je proveo u kazalištu i zbog svoje žene – kazališne slikarice, a i kao član umjetničkih savjeta beogradskih teatara. Ali, nije cijenio kazalište i poziv glumca smatrajući da je riječ o velikim imitatorima, plodno uživljenim u tuđe živote. U tom značenju svoju Milicu nikad nije spominjao kao kazališnu umjetnicu, nego kao slikaricu u kazalištu. Zajedno s njom proslavio je i vijest da je dobio Nobelovu nagradu 26. listopada 1961, a za nju je saznao vraćajući se iz uobičajene šetnje Kalemegdanom od novinara koji su ga sačekali na ulici ispred stana.

Kada se 1961. godine pojavio na dodjeli Nobelove nagrade, pratila ga je Milica.

Borba s Milicinom bolešću

Nagrada mu je uručena u Stockholmu za roman “Na Drini ćuprija”  te za kompletno književno stvaralaštvo. Najveće svjetsko priznanje velikanu Andriću dodijelio je dr. Anders Esterling.  Tom prilikom kamere su za vječnost zabilježile trenutak kada je s Milicom prvi put nazdravio. U raskošnoj kraljevski plavoj plesnoj haljini s velikom crnom mašnom u srebrnoj kosi, Milica mu je bila pratnja kada je kročio u svečanu salu u Stockholmu gdje se održala ceremonija uručenja nagrade. Pedeset posto iznosa Andrić je donirao za unaprjeđenje narodnih knjižnica u BiH, a nekoliko godina kasnije je i ostatak novca dao u iste svrhe, piše maxportal.hr.

Nakon tog trijumfa započela je njihova duga borba s Miličinom bolešću, teškim oblikom artritisa koji će je neizravno i usmrtiti jer su lijekovi oslabili srce koje ju je izdalo. Do posljednjeg dana on joj se javljao sa svih svojih putovanja oslovljavajući je sa Drago Lijepo, a potpisivao s Grli te nježno tvoj Ivo Mandarin, odajući na taj način bliskost koju su njih dvoje dijelili.

Nakon Miličine smrti, Andrić je nastojao svoje društvene aktivnosti svesti na minimum, mnogo je čitao a malo pisao. Zdravlje ga je polako izdavalo zbog čega je često boravio u bolnicama i toplicama na liječenju. Umro je 13. ožujka 1975. godine.

Poznavatelji lika i djela Ive Andrića kažu da se nakon njezine smrti predao i više nije imao volje za životom, a pokopali su ga uz nju sedam godina nakon njezine smrti.