James Joyce - jedan od velikih Iraca koji su ovladali svijetom književnosti

Veliki irski književnik James Joyce preminuo je na današnji dan prije 85 godina, 13. siječnja 1941. u Zürichu.

James Augustine Aloysius Joyce na svijet je došao 2. veljače 1882. godine u Dublinu. Rođen je u obitelji srednjeg staleža i odrastao u okolini s jakom irskom nacionalističkom notom, a odgajan je u katoličkom duhu.

Studirao je na University College Dublin i to francuski, engleski i talijanski, bio aktivan u književnim i kazališnim krugovima.

Već kao student (1901) kritizirao je Yeatsovu nacionalno-romantičnu koncepciju irskoga kazališnog repertoara (William Butler Yeats, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1923. godine.), a od modernih autora osobito se zanimao za Ibsena.

Godine 1900. je objavio kritiku Ibsenovog djela "Kada se mrtvi probude" i potpuno očaran naučio norveški i poslao pismo autoru. Kada je dobio odgovor bio je van sebe. Odlučio je naučiti norveški kako bi Ibsena mogao čitati na originalu.

Joyce je 1904. godine otišao je u dragovoljno progonstvo te živio u Trstu i Puli, Parizu i Zürichu, izdržavajući se novinarskim i nastavničkim radom (na Berlitzovim školama).

Cijeloga se života morao boriti kako bi našao nakladnika za svoja djela. Godine 1907. izašla je njegova zbirka pjesama Komorna glazba (Chamber Music), u kojoj kroz još tradicionalni oblik probijaju elementi nove, joyceovske osjećajnosti; 1914. izdao je zbirku pripovijedaka Dublinci (The Dubliners), niz realističkih studija o zavičajnom ambijentu.

Ubrzo potom, 1916., objavljuje autobiografski roman Portret umjetnika u mladosti (A Portrait of the Artist as a Young Man), u znaku bezobzirne autoanalize, sa zamjetnom primjenom objektivnoga promatranja junakove svijesti.

No sve su to bili pripremni radovi za djelo na kojem je radio sedam godina, znameniti roman Uliks (Ulysses, 1922), koji je tiskan u Parizu, jer ga je cenzura mnogo godina zabranjivala u Engleskoj i Americi.

Shema likova i događaja podudara se u izvjesnoj mjeri s onima u Homerovoj Odiseji, tako da svakomu pjevanju u spjevu odgovara jedno poglavlje romana.

Ali taj paralelizam nije izravan, nego je posredovan obiljem simbola koji se odnose na različite znanosti, umjetnosti, političke odnose, praktične životne i kućne okolnosti, a iznad svega virtuoznim postupcima, kako s modernim jezikom tako i s jezičnim anakronizmima.

Roman se odlikuje jedinstvenim obiljem pojedinosti te bezobzirnim oslikavanjem podsvijesti glavnih likova. Osnovna je fabula jedan dan života troje Dublinaca: Stephena Dedalusa, Leopolda Blooma i njegove žene Molly.

Kroz velik dio djela primijenjen je unutrašnji monolog, tehnika koju je Joyce posudio od francuskog pisca Édouarda Dujardina (Lovori su posječeni – Les Lauriers sont coupés, 1887). Joyceova je prozna tehnika (koja će ubrzo začeti cijelu novu školu romana) zapravo spoj unutrašnjega samogovora i protoka nekontrolirane svijesti.

Uliks nije lako štivo pa zahtijeva od čitatelja znatan napor, uz pomoć komentara. To pogotovo vrijedi za posljednje Joyceovo djelo, koje je pisao 17 godina, Bdjenje nad Finneganom (Finnegans Wake, 1939), knjigu kojoj su se mnogi kritičari divili (a i sam Joyce ju je smatrao svojim najboljim djelom), ali je nitko nije u potpunosti shvatio.

Ostala djela: drama Prognanici (Exiles, 1918), zbirka Pjesme za groš (Pomes Penyeach, 1927), roman Junak Stephen (Stephen Hero, 1904. i 1944; prva verzija Portret umjetnika). (Izvor: Hrvatska enciklopedija)