Ivi Andriću Jugoslaviju nikada nisu oprostili

Malo je koja knjiga posljednjih godina uzburkala ustajalu književnu močvaru na ovim prostorima kao što je to napravila knjiga “Vatra u vatri: Ivo Andrić - jedan europski život” njemačkog novinara i publicista Michaela Martensa, čije je hrvatsko izdanje objavio zagrebački Ljevak prošle godine. Da podsjetim, Martensova knjiga je prije toga objavljena najprije u Bosni i Hercegovini, pa potom u Srbiji, i svugdje je izazvala golem interes.

Sada je naklada Ljevak objavila novu knjigu Michaela Martensa “San zvan Jugoslavija” podnaslovljenu kao “Razgovori o Ivi Andriću”. Radi se o svojevrsnoj dopuni knjige “Vatra u vatri”, u kojoj možemo saznati na koji je način nastala ta knjiga i ono, još važnije, koliko je truda Martens uložio u nju. Martens je u ovoj novoj knjizi, putem intervjua, preko Ive Andrića ispričao na sažet način priču o europskom 20. stoljeću, na koji način su se velike europske turbulencije odrazile na ove prostore, ali je možemo promatrati i kao knjigu o stanju svijesti danas, nakon traumatičnih iskustava iz ratova vođenih 90-ih na ovim prostorima.

Predgovor knjizi napisao je književnik i znanstvenik Nebojša Lujanović, autor dvije jedinstvene znanstvene studije o percepciji Andrićeva djela na ovim prostorima, ponajprije u Bosni i Hercegovini, i jedan od najboljih poznavatelja Andrićeva opusa u ovdašnjim kulturama. Njegov tekst nosi naslov “Književnici su sami svoja nacija”, i u kojemu on pojašnjava naslov Martensove knjige - “San zvan Jugoslavija”.

“Andriću Jugoslaviju nikada nisu oprostili. Presvlačivši identitetske šinjele, grube obvezujuće činovničke uniforme, gradio je strategiju pripadanja svima i nepripadanja nikome”, stoji na jednome mjestu u Lujanovićevu predgovoru. Naslov “San zvan Jugoslavija”, po Lujanoviću, predstavlja sintagmu u kojoj je “sadržano sve”. Tu se najprije misli na izvanknjiževna “čitanja” Ive Andrića, iz kojih se mogu iščitati kontradiktorni pristupi Andrićevu djelu, gdje je prije svega važna identitetska legitimacija Andrićevih “čitatelja”. Dakle, radi se uglavnom o politikantsko-ideološkom pristupu kojim ti “čitatelji” mnogo više govore o sebi nego o djelu Ive Andrića..

 Ovoga je duboko svjestan i Martens, što se vidi i iz knjige “Vatra u vatri”, a pogotovo iz ove, najnovije knjige, što je za svaku pohvalu, jer je netko izvana, u čiju objektivnost ne bismo trebali sumnjati, ušao toliko duboko u ovdašnje mrtvouzice koje se više nego na bilo čemu prelamaju preko “lika i djela” Ive Andrića, s naglaskom na njegovu “liku”. Ovaj naslov važan je još zbog jedne stvari: mnogo se, pogotovo iz hrvatskog diskursa, piše o Andrićevu političkom oportunizmu, što je, naravno, sasvim legitimno, jer Andrićeva biografija, ponajviše zbog vremena u kojemu je živio, nudi obilje materijala za sličan pristup.

Međutim, problem je kada se to prenaglašava, kada taj oportunizam stoji sam za sebe, bez konteksta vremena u kojima su se odvijale pojedine epizode iz Andrićeva života. Jugoslavenska ideja daje svojevrsni kontinuitet Andrićevu političkom djelovanju, a Jugoslavija, kao njegov “san”, unosi malo reda u taj konfuzni ideološko-povijesni galimatijas.

Cijeli tekst pročitajte na Express.hr.