I mistik i erotik i veliki domoljub: 'Ti znaš, da bijah nevin poput rose'

Bosanskohercegovački pjesnik Musa Ćazim Ćatić rođen je na današnji dan, 12. ožujka 1878. godine u Odžaku.

Ubraja se u preporodne književnike, sljedbenike hrvatskog narodnog preporoda u Bosni i Hercegovini, nacionalno-političkog i kulturnog pokreta koji se u drugoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem narodnog preporoda u Hrvatskoj i Ilirskog pokreta razvio na području Bosne i Hercegovine.

Musa je u rodnom gradu pohađao i vjersku pučku školu (mekteb), a istovremeno pohađao je i državnu pučku školu. Nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i perzijski jezik.

U Carigrad odlazi 1898. godine i tamo se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već sljedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, 1902. godine, gdje pohađa medresu Mektebi Numunci Terreke, a zatim je prešao u gimnaziju.

Uslijed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu (Nuvvab). Tu je studirao od 1904. godine do 1908. godine dok nije, 11. travnja, isključen iz škole.

Već tada djeluje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu, Bošnjaku te u zagrebačkim časopisima: Domaćem ognjištu, Pobratimu, Sijelu, Prosvjeti, Mladoj Hrvatskoj i Hrvatskoj smotri.

Herceg-Bosni

Herceg-Bosno, majko moja mila,
Sliko raja, slavo srca moga!
Ponizno se moja klanja vila
Pred podnožjem veličanstva Tvoga.

I u žaru beskrajne ljubavi
Pjesmom svaki cjelivam Ti kraj;
Tvome polju, kršu i dubravi
Nuđajući topli zagrljaj.

O, Tvoje je ponosito stijenje:
U njemu se živi krije plam.
Ono naše sveto je znamenje,
Ono naše ljubavi je hram!

Na njemu nam slavna prošlost sniva:
Cilik puške i handžara zvek;
Al' vilinsko još se kolo vije
Uz narodne naše pjesme jek.

S Tvoje grude svaka mila travka
Priča Tvoga veličanstva sjaj;
Krvlju svojih junačkih sinova
Ti si svaki natopila kraj.

Sveta mi je povjesnica Tvoja,
K'o i Tvoga plavog neba krug;
O, ljubim Te, domovino moja,
Ljubim Tvoju livadu i lug!

Ljubi mi Te svaki kucaj srca
I duše mi svaki topli dah,
I pod hladnim ljubit će Te grobom
Moj mrtvački pepeo i prah!

Bio je velikim podupirateljem Hrvatske narodne legije, te se osjećao dijelom hrvatskoga bića i izjašnjavao Hrvatom.

Svoje hrvatstvo iskazivao je i svojim stihovima: "Postojbino draga Mladena i Tvrtka! / Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto. / Ah, neka je samrt i teška i gorka, / Za spas tvoj i sreću, mog života eto!"

Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Ujevićem i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku.

Međutim, već 1914. ponovo biva uvojačen, prebačen u Tuzlu, pa u Oerkeny u Mađarskoj. Vraćajući se u Oerkenyu s jedne zabave u vojarnu, pri piću, pao je i ostao u snijegu gdje je nađen već polusmrznut.

Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen kući kao neizlječiv. U Tešnju mu je Ademaga Mešić pokušao pomoći dodijelivši mu posebnog liječnika i svu moguću njegu ali Ćatić umire 6. travnja 1915. godine.

Na njegovom grobu (mezaru) u Tešnju stoji isklesano: "Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara."

Mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime među kojima je i tešanjska Gimnazija "Musa Ćazim Ćatić".

Ja sam vjerni rob ljepote

Ja sam vjerni rob ljepote… Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinjsko sitno čelo;
Za to vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,
A usne ih pjesmom zbore. – – –
Ja sam vjerni rob ljepote… Duša čista poput liera
Od iskona plivala mi u muzici šumnih sfera.
Nju anđ’oska ta muzika svojim medom opila je,
Za to vazda duša moja s tajne čežnje podrhtaje,
Pa me goni, da i žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram. – – –
Ja sam vjerni rob ljepote… Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelie – čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b’jelu šljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam! – – –

M. Ć. Ćatić je bio pjesnik po vokaciji i emotivnoj strukturi, koji je poetski doživljavao i maštovito sublimirao sve ono sa čim je dolazio u dodir. Ćatiću je poezija bila život, smisao egzistiranja, atmosfera stvarnosti, medijum u kome se neprekidno kretao njegov duh.

Pjesnička tematika Ćatićeva nalazi se, uglavnom, između dva pola, na relaciji između erotike i mistike.

Erotici je pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastojanje.

Iz njega je izlazio osjećaj tuge, kao naličje osjećanja goleme životne radosti. Tu su početci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara.

Ćatić nikad ne odstupa od jedne tradicije islama – najbliže sufizmu. I kad pjeva mehanu nije daleko od Hafiza. Njegova erotika veže ga uz grupu madrigalista i viteških memestrela koji su oponašanje Heinea, ovdje oplođena žarom Istoka paoma i kasida, dotjerali do stupnja savjesti jedne nacionalne škole, koja se postepeno otrcala.

Heine i drugi učitelji oponašali su Istok, domaći oponašatelji Heinea živjeli su u okviru gdje su istočnu imaginaciju mogli bolje razumjeti; a što je kod drugih bila učenost i izučenost, kod Ćatića je bilo sasvim na vrelu, razumljivo, kod njega je to bilo živo učenje.

Kraj Neretve

Sa krša mrka ko pjesnička b・
A zamišljen poput čela moga –
Ja gledam evo u duboki d・
Ja gledam bijes burnog vala tvoga –
I slušam šumor monoton i dug
Ko da je pjesma dalekih vijekova –
Ah, slušam šumor i u njemu rug
Svoj ispraznosti ludih ljudskih snova.
Neretvo, reci: gdje je sada Rim?
Gdje čar i slava Hercegove krune,
Nad tobom štono sjaše poput Lune? …
– Sve, sve je prošlo kao san, kao dim,
Tek uspomena ostala mi evo:
Moj val je o njoj kroz stoljeća pjevo.

Musa Ćazim Ćatić je pjevao o sebi, ženi, prirodi, svijetu – jednom riječju, pjevao je život. A on je za njega značio ljubav, ljubav kao spiritualis, kao mistični put ekstaze i iznesenja, kao božansku ljubav i slično. Ona je u prvom planu, ona je praktično dominantan motiv.

Sva druga, tako brojna i različita raspoloženja pjesnikova, samo su posljedice neostvarene ljubavi, u najširem smislu te riječi: bol, tuga, patnja, očaj, nesreća, krik. Ćatić je naspram plača i jecaja postavio "bol".

Svaki neuspjeh u ljubavi, u potrazi za srećom, za ljepotom, za trenutačnim mirom, za materijalnom sigurnošću, strašno je zabolio M. Ć. Ćatića. Svi njegovi soneti ispjevani nesrećama i porazima, nedosezima ljubavi i nezagrljajem sreće, i svom čistoćom doživljaja ispisane su tuge i jadi.

Musa Ćazim Ćatić je u svojoj biografiji poznat kao veliki boem.Često je bio u opijanjima i bludničenju,što se kosi sa načelima vjere Islam.

U određenom dijelu svog života on je shvatio besmislost silnog harama kojeg je činio i tako pred kraj svog života napisao je pjesmu pokajanja. Ujedno to je i njegovo najpoznatije književno djelo.