'Gole godine' – Stiže nova knjiga Senada Avdića

Sarajevska izdavačka kuća Baybook najavila je knjigu Senada Avdića 'Gole godine'.

''U ovoj knjizi, osim što ispisuje prve korake tragedije ovih prostora, Senad Avdić ispisuje i općeporažavajuću činjenicu moralnog sunovrata – da ni u novinarstvu, a ni u životu, nažalost, ništa i ne mora biti časno i dostojanstveno'', piše o knjizi Šejla Džindo.

Navodi kako su ''profesionalna odmjerenost Senada Avdića, kao i dobro pamćenje događaja starih preko 30 godina i identificiranje njihovih posljedica vitalnih i danas, opravdali sintagmu iz predgovora ove knjige − pred čitaocima je uzbudljiv politički dokumentarni triler''.

''Retroaktivno tumačenje političkih i društvenih okolnosti ostvareno je kroz autobiografski ispovjedni ton − žanr koji je, s pravom, u bosanskohercegovačkoj književnosti postao vodeće sredstvo za narativ o ratnim devedesetim. Avdić odlazi na prapočetak (ili, kako to sam autor naziva, zaplet) i klimu koja je utabala radikalni populizam Slobodana Miloševića, tadašnjeg Predsjednika Saveza komunista Srbije, te dozvolila da na velika vrata uđe potreba za konfliktnim rješavanjem nacionalnih pitanja. Baveći se naoko kratkim rasponom od 1987. do 1989. godine i tek djelićem vlastite novinarske karijere, upisuje ličnost, karakterne odrednice i ponašanje u imena 'jugoslavenskih selebritija', tadašnjih politički i kulturološki utjecajnih ljudi. Time oni, odista, poprimaju obrise dramskih subjekata. Vrše i trpe radnje, imaju designirane 'replike' kroz stvarne nezvanične i zvanične izjave i obavljaju pojedinačne uloge u kataliziranju ili pokušaju obustavljanja raspada jedne državne zajednice'', piše Džindo.

''Da li je ideja jugoslavenstva mrtva, prevaziđena? − pitanje je u jednom od Avdićevih tekstova na temu propasti te nadnacionalne identitetske odrednice, ali i lajtmotiv koji se provlači kroz nekoliko ključnih afera ove knjige, koje se mogu uzeti za simptom krvoprolića koje će uslijediti: od lokalpatriozima i svojatanja 'svojih', preko Kosovskog pitanja, do 'sezone lova' na rukovodstva u Vojvodini i Crnoj Gori. U takvoj koncentriranoj fabuli, postaje jasno da je sve što se (iz perspektive stanovništva bivše Jugoslavije) činilo kaotičnim i ad hoc za osamdesete godine koje su počele zlatno, iza sebe imalo utegnutu orkestraciju. Oni kojima je to, makar i 'na kašiku', bivalo jasno i javljano – bili su medijski radnici. Listovi su bili barometar, indikator i, u opasnim slučajevima, namjerni kursor političkog raspoloženja, a televizija prva verzija reality spektakla kroz prenose skupštine dugometražnih sjednica Centralnih komiteta SK Jugoslavije i 'dešavanja naroda', čime je medijsko definiranje stvarnosti postajalo stvarnost sama'', navela je Džindo.

Dodaje kako su se tako formirala tek dva veća moralna puta za novinare: [I]li biti borbeni fanatik novog vođe, ili profesionalac koji se nije dao zavesti populističkom demagogijom i nacionalističkim retorikom. ''Za one koji su odabrali prvi, sudbinu je dijagnosticirao filozof Radomir Konstantinović u komparativnoj analizi Hitlera i Miloševića, koju u tekst inkorporira sam Avdić: [O]naj tko na vrijeme ne prepozna čudovište, sam će postati čudovište. A oni, odvaženi na drugi, neoportunistički put, iskusili su premijerne demonstracije totalitarne moći kroz cenzuru − ne samo tekstualnu, nego i sigurnosnu, pa se borba za funkciju mogla poistovjetiti sa borbom za egzistenciju. Jer, unatoč zavrijeđenom mišljenju širokoumnih, kritika ipak nije uvijek dobrodošla… Pogotovo se tumači kao višak pri formiranju propagandne mašinerije. Koliko vrijedi, a koliko košta biti informiran? U takvom političkom i društvenom košmaru autor se, vlastitom kožom plaćajući uvid, i sâm pitao: Jesam li ja sebe malo precijenio kada sam se kandidirao na funkciju u listu Mladost? U ovoj knjizi, osim što ispisuje prve korake tragedije ovih prostora, Avdić ispisuje i općeporažavajuću činjenicu moralnog sunovrata – da ni u novinarstvu, a ni u životu, nažalost, ništa i ne mora biti časno i dostojanstveno...'', navela je Džindo.

Baybook je objavio kako knjiga ''za nekoliko dana stiže iz tiska''. Avdić je diplomirao na Fakultetu političkih nauka (odsjek Žurnalistika). Pisao za Vjesnik, Polet i zagrebački Start, a njegove kolumne su izlazile u Asu, Oslobođenju, sarajevskoj Nedjelji i Bosanskim pogledima.

Od 1991.godine je bio glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne, koja je u novom izdanju izlazila od 1995. do 2016. godine, a nakon toga kolumne objavljuje na web portalu Slobodne Bosne i petnaestodnevnom magazinu Start BiH.

Od strane Saveza novinara BiH, Senad Avdić je dva puta proglašen novinarom godine, 2009. i 1994., a i Nezavisne novine su mu dodijelile nagradu Nikola Guzijan 2006.

Kolumne Senada Avdića koje je pisao u Slobodnoj Bosni od 1991. do 2007. objedinjene su i u knjizi pod nazivom "E, jebi ga jarane.../Noćas spaljujemo iluzije".