Gogolj je spaljivao vlastita djela, a zauvijek ostao svjetski klasik

Nikolaj Vasiljevič Gogolj jedan je od najpoznatijih ruskih romanopisaca, komediografa i pripovjedača. Rođen je 1809. godine u selu Veliki Soročinci, u Poltavskoj guberniji tadašnjeg Ruskog Carstva (danas Ukrajina).

Potječe iz obitelji ukrajinskih kozaka. Njegov otac Vasilij Gogolj-Janovski bio je zemljoposjednik i amaterski dramatičar, što je značajno utjecalo na Gogoljev književni ukus. Majka mu je prenijela mističnu religioznost, koja će obilježiti njegov kasniji život. Gogolj je pohađao gimnaziju u Nežinu, gdje je sudjelovao u školskim predstavama i počeo pisati prve literarne radove.

Počeci karijere

Godine 1828. Gogolj je došao u Sankt-Peterburg s namjerom ostvariti književnu karijeru. Prvi objavljeni rad, poema Hans Kuchelgarten, doživio je neuspjeh, što ga je navelo spaliti preostale primjerke i okrenuti se prozi. Inspiriran rodnom Ukrajinom, objavio je zbirku pripovijedaka Večeri na majuru kraj Dikanjke, koja je kombinirala elemente folklora, fantastike i humora, te mu je donijela priznanje u književnim krugovima.

U Sankt-Peterburgu Gogolj je razvio blisko prijateljstvo s Aleksandrom Puškinom, koji mu je dao ideje za nekoliko djela. Godine 1835. objavio je zbirke pripovijedaka: Mirgorod i Arabeske, koje su sadržavale djela poput Taras Buljba i Nevski prospekt. Njegova najpoznatija drama Revizor, iz 1836. godine, satirično je prikazala korupciju u ruskom društvu i izazvala veliku pažnju javnosti.

Gogoljev najznačajniji roman Mrtve duše napisan je 1842., a zamišljen je kao trilogija koja bi odražavala strukturu Danteove Božanstvene komedije. Prvi dio prikazuje moralnu dekadenciju ruskog društva kroz lik Čičikova, koji kupuje "mrtve duše" – preminule kmetove koji su još uvijek evidentirani kao živi radi poreznih olakšica. Gogolj je radio na drugom dijelu više od deset godina, ali je, pod utjecajem religioznih previranja, spalio rukopis neposredno prije smrti. Preminuo je 4. ožujka 1852. godine.

Od zla birokracije do duhovnosti

Gogolj se smatra utemeljiteljem ruskog realizma, a njegova djela imala su značajan utjecaj na kasnije ruske pisce poput Fjodora Dostojevskog i Lava Tolstoja. Njegova sposobnost kombiniranja realizma s elementima fantastike i groteske pružila je dubok uvid u ljudsku prirodu i društvene anomalije. Djela poput Kabanice i Nosa istražuju teme identiteta i birokratske apsurdnosti, dok Revizor i Mrtve duše kritiziraju korupciju i moralnu degradaciju.

Iako je kao mlađi autor bio poznat po kritici društva, u kasnijim djelima okrenuo se duhovnosti i drugim temama, unatoč činjenici da se radi od 1840-ima, kada je kritika starog sustava i ustaljenog društva bila svakidašnja tema diljem Europe. Gogolj je bio rezerviran po pitanju revolucija 1848. te se tada bavio drugim temama.