Friedrich Schiller, velikan čiji su stihovi postali himnom Europe
Na današnji dan prije 265 godina, 10. studenoga 1759. u Marbachu rođen je veliki njemački književnik Friedrich Schiller, koji je i prije svoje smrti slovio, pored Goethea, za najznačajnijeg predstavnika weimarske klasike.
Johann Christoph Friedrich von Schiller rano je osjetio sva obilježja vojničkog poziva jer mu je otac bio vojnim vrbovnikom.
Živi potom s obitelji, koja mu usađuje duboka religiozna shvaćenja, ponajprije u sjedištu wurtemberškoga vojvode Karla Eugena, gdje upoznaje sve značajke dvorsko-vojničkog apsolutizma.
Godine 1773. prisiljava ga vojvoda, kao sina časnika, na upis u Vojnu školu u Stuttgartu gdje je proveo osam godina kao vojni pitomac, primoran da umjesto prava i teologije, što je želio, studira vojno liječništvo. U akademiji je mladi Schiller ipak čitao mnoge dramatičare, filozofe i teologe te je uz medicinu učio i druge znanosti.
U to vrijeme čita jednu novelu patetičnog i zanesenog pisca Christiana Schubarta, te tako u grozničavoj vatri mladenačkog stvaranja nastaje drama Razbojnici (Die Räuber) koja 1781. izlazi u svom prvom izdanju s lažnom oznakom mjesta izdanja Frankfurt i Leipzig, premda se smatra da je tiskana u Stuttgartu.
Drama je uspješna umjetnička transpozicija Schillerova svjetonazora po kojem je svijet poprište neprestane borbe suprotnosti, dobra i zla, strasti i dužnosti, visokih ideala i društvenih ograničenosti.
Radosti, božanska iskro / Divna kćeri edenska / Žarom tvojim prožeti smo /
U tvom hramu, nebeska! /Čarobnost se tvoja laća / Sveg što dijeli navika /
Svi će ljudi biti braća / Sred tvog blagog okrilja / Združite se milijuni /
Cjelov svijet nek’ prožima / Nad zvjezdanim dvorima / Otac drag nas mirom puni.
(Prepjevao Sead Muhamedagić)
Unatoč slavi i velikom uspjehu, Schilleru, tada vojnom liječniku u Stuttgartu, wurtenberški vojvoda zabranjuje daljnji književni rad pa Schiller bježi preko granice u Mannheim, gdje nastavlja s dramskim radom.
Slijedile su godine lutanja i učenja. Boravio je u Leipzigu, Dresdenu i Weimaru. Od 1790. do kraja stoljeća manje se bavio književnim radom jer ga je Sveučilište u Jeni imenovalo izvanrednim profesorom povijesti; pozornost je izazvao nastupnim predavanjem 1789. Što je i zbog čega se proučava opća povijest (Was heißt und zu welchem Ende studiert man Universalgeschichte).
Od 1799. ponovno je živio u Weimaru, gdje je umro od tuberkuloze pluća 9. svibnja 1805.
Kod Schillera se već u početku – pod utjecajem J. W. Goethea, W. Shakespearea, J.-J. Rousseaua, G. E. Lessinga i I. Kanta, ali ponajprije zbog specifičnosti njegova vlastita života i zapreka na koje je nailazio – javlja koncepcija o svijetu kao poprištu neprestane borbe suprotnosti, dobra i zla, strasti i dužnosti, individualne težnje i društvene ograničenosti, uvjetovanih vezom i oprjekom između nagonske životinjske i duhovne naravi.
Temeljna je težnja ljudskoga života sloboda (kako unutarnja tako i vanjska) i s njom povezana borba protiv svake tiranije, o čem rječito govore njegove drame (Razbojnici; Don Carlos, 1787; Wilhelm Tell, 1804).
Polazeći u svojem pogledu na svijet od Kantovih etičkih i estetičkih radova te Herderovih povijesnih istraživanja, Schiller je ostvario vlastitu duhovnu sintezu, u kojoj središnje mjesto zauzima misao o općem antropološkom značenju umjetnosti i ljudske potrebe za igrom, dakle nepragmatičke djelatnosti.
Glavna teorijska rasprava u tom je pogledu O estetskom odgoju čovjekovu (Über die ästhetische Erziehung des Menschen, 1795). Bitne čimbenike toga nazora sadrže njegove filozofske pjesme, primjerice Ideal i život (Das Ideal und das Leben, 1795).
Schillerovu liriku odlikuje posebna patetika (kao izraz suprotnosti i sukoba između beskrajnoga i bezuvjetnoga, prolaznoga i vječnoga, nužnosti i slobode), a ponajviše borba protiv silništva.
Slična se obilježja, potpomognuta živom, slikovitom naracijom, nalaze i u baladama (Rukavica – Der Handschuh, 1797; Polikratov prsten – Der Ring des Polykrates, 1798., i dr.).
Međutim, Schiller nije izvoran lirik jer on uglavnom u obliku pjesama predočava svoja filozofska razmišljanja i uvjerenja, što najbolje pokazuje visoka retorika njegovih pjesama kao što su Bogovi Grčke (Die Götter Griechenlands, 1788) i Umjetnici (Die Künstler, 1789) te glasovita poema Pjesma o zvonu (Das Lied von der Glocke, 1798).
