Bez njega je nezamisliva ukupnost svjetske književnosti

Na današnji dan, 22. ožujka 1832. godine, u Weimaru je umro jedan od najznačajnijih književnika i mislilaca u povijesti, Johann Wolfgang von Goethe.

Rođen je 28. kolovoza 1749. u Frankfurtu na Majni, pravo je studirao u Leipzigu i Strasbourgu, a na poziv vojvode Karla Augusta odlazi u Weimar, gdje postaje tajni savjetnik, a 1780. slobodni zidar weimarske lože Anna Amalia, dobiva plemstvo i postaje Kammerpräsident. Bio je i upravitelj weimarskog kazališta.

Već od ranih 1770-ih družio se s Johannom Gottfriedom Herderom, koji je u početku bio njegov duhovni mentor. Godine 1786. potajno je otputovao iz Weimara u Italiju. Ondje je stekao nov uvid u umjetnost antike i novijega doba, oslobodio se kao čovjek i pjesnik, vrativši se, kritički, nekim klasicističkim načelima.

U Leipzigu je 1792. objavio prvo izdanje svojih Spisa (Schriften, do 1800). Dolazio je u dodir s mnogim uglednicima onoga doba, a od osobite je važnosti njegovo poznanstvo s Friedrichom Schillerom i suradnja u njegovim časopisima (Die Horen, Musenalmanach); Schillerova ga je smrt 1805. teško pogodila.

Putnikova noćna pjesma

Nad svim vrhovima
je mir.
U vršcima svima
jedva će živ
i dašak još koji biti.
Pjevanje ptica je stalo.
Čekaj: još malo,
pa ćeš počinut i ti.

Od 1816. Goethe se sve više posvećivao znanosti. Godine 1823. u njegovu je službu kao tajnik stupio Johann Peter Eckermann, autor glasovitih Razgovora s Goetheom u posljednjim godinama njegova života (Gespräche mit Goethe in den letzten Jahren seines Lebens, 1823–32). Posljednje godine života Goethe je proveo na dovršenju Fausta, na kojem je radio gotovo šest desetljeća.

Goetheov opus zahvaća gotovo sve književne rodove i nekoliko znanstvenih područja. Uzori su i utjecaji mnogobrojni, obuhvaćaju djela svjetske klasike (Homera, Shakespearea, Bibliju), književnost rokokoa, pučko pjesništvo različitih naroda i njemačke autore (Wielanda, Herdera, Schillera), zatim široko područje povijesti, teorije umjetnosti i prirodnih znanosti.

U duhu predromantičarskoga pokreta Sturm und Drang nastalo je prvo osebujno djelo, drama Götz od Berlichingena (Götz von Berlichingen, 1773), koja je doživjela velik uspjeh, a označava Goetheov prekid s klasicističkom estetikom, te po novom tonu i izrazu (odnjegovanome na Shakespeareu) predstavlja novu epohu u njemačkoj književnosti.

Roman Patnje mladoga Werthera (Die Leiden des jungen Werthers, 1774) postigao je svjetski uspjeh, zasnovan na rousseauovskom kultu osjećaja i snažnom osobnom doživljaju životnih antinomija.

Vilenjak

Tko jezdi tako pozno kroz noć i vjetar taj?
To otac s čedom svojim kroz pusti jaše kraj;
dok vije vihor bijesni i strašna siječe stud,
on dijete svoje grli, o toplu grije grud.

'Što, sine, skrivaš tako lice i pogled svoj?'
– Ne vidiš vilenjaka, oče, u noći toj?
Tog vilenjaka s krunom i njegov dugi skut?
'To, sine, noćne magle prelaze neba put.'

'O drago čedo, hodi i pođi sa mnom ti!
Prekrasne igre mnoge s tobom ću igrati,
po obalama cvijeće šareno ćemo brat;
majka će moja tebi zlaćano ruho dat.'

– O, oče, zar ne čuješ vilenjak kako taj
sad mene tiho zove i mami u svoj kraj?
'Smiri se, čedo moje, to nije bio glas,
iz suhog lišća vjetar pozdravlja šumom nas.'

'Hoćeš li, slatko čedo, hoćeš li kraju mom?
Tebe će moje kćeri s ljubavi pazit svom;
one će noću plesat lagani tanac svoj
i ljuljat će te brižno i pjevat slatki poj!'

- O, oče, zar ne vidiš otud u onaj mrak
da vilenjaka kćeri tamo mi daju znak?
' O, čedo moje, vidim, al‘ tebe vara gled:
to noćni vjetar starih povija vrba red.'

'Ja volim, čedo, tebe i lice što ti sja.
Nećeš li milom, silom odnijet ću tebe ja!'
-O, oče, on me hvata, evo me grabi sad,
vilenjak mi, moj oče, zadade bol i jad!

Dubokom prožet jezom otac uskori gred,
u naručju mu sinak od boli jeca blijed;
a kad je pred dom stigo s mukom i jadom svim,
mrtvo je čedo bilo na grud’ma njegovim.

Godine 1787. u Italiji je dovršio drame u stihovima Ifigenija na Tauridi (Iphigenie auf Tauris) i u prozi Egmont (1788), a nakon povratka u Weimar slijede: Faust. Fragment (Faust. Ein Fragment, 1790), drama Torquato Tasso (1790), Rimske elegije (Römische Elegien, 1795), jer je Goethe u prvome, weimarskom razdoblju (1775–86), bio isuviše zauzet državničkim poslovima.

U Tassu Goethe u stihovima iznosi dramu bolesnoga genija, sukob nerazmjera između darovitosti i uskog života, dok se Elegije odlikuju poganskim senzualizmom i klasičnom dotjeranošću strofa.

Na Schillerov poticaj Goethe je dovršio 1796. Naukovanje Wilhelma Meistera (Wilhelm Meisters Lehrjahre), djelo koje je trebalo biti "kazališni" roman, ali je uobličeno kao tzv. razvojni roman (Bildungsroman) s dalekosežnim posljedicama po njemačku i svjetsku književnost.

Ep u heksametrima Hermann i Dorothea (Hermann und Dorothea, 1797) osobito je podignuo Goetheov ugled u očima njegovih sunarodnjaka. U njemu je prikazao život i vrijednosni sustav građanstva, potvrdno i ironično u isti mah. 

OPŠIRNIJE o Goetheu.