Dževad Karahasan - Jedan od najčitanijih bh. književnika

Na današnji dan, 25. siječnja 1953. u Tomislavgradu (tadašnjem Duvnu) rođen je bosanskohercegovački književnik, akademik Dževad Karahasan.

U rodnom gradu je završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu branio je doktorski rad.

Dugi niz godina sudjelovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom kazalištu.

Od 1986. do 1993. Karahasan je radio kao docent za dramaturgiju i povijest drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje je vršio i dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnosti Izraz u Sarajevu.

Od 1993. nakon odlaska iz ratnog Sarajeva živi je u Grazu. Od 1994. do 1995. bio je gostujući jprofesor na Sveučilištu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009. do 2010.

Pisao je drame, romane, pripovijetke, eseje, povijest i kritiku kazališta i sudjelovao je kao kazališni redatelj.

Odlike su Karahasanova djela modernističke i inovativne pripovjedne tehnike u kojima se miješaju žanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, kao i bogatstvo jezika.

Iako prvenstveno, po vlastitom izboru i angažmanu dramski pisac, Karahasan je ostvario najjače prodore u narativnoj i esejističko-memoarskoj prozi. Cijenjen i uspješan dramski autor, no njegova najsnažnija djela su ipak, vjerojatno, romani i esejistička memoaristika.

Objavio je zbirke pripovijedaka Kraljevske legende (1980), Kuća za umorne (1993) i Izvještaji iz tamnog vilajeta (2007), romane Istočni diwan (1989), Šahrijarov prsten (1994), Sara i Serafina (1999), obilježene isprepletanjem pripovjednoga i esejističkoga diskursa, s tematikom razumijevanja tradicije i kulture, bosanskohercegovačke prošlosti i sadašnjosti.

Drame Kralju ipak ne sviđa se gluma (1986) i Misionari (1989), knjige o teoriji drame Kazalište i kritika (1980) i Model u dramaturgiji (1988), također su dio njegova opusa.

Treba spomenuti i esejističke knjige O jeziku i strahu (1987), Dnevnik selidbe (1993), Dosadna razmatranja (1997), Knjiga vrtova (2002), Dnevnik melankolije (2004) i dr.

Što pepeo priča (2015) romaneskna je trilogija (Sjeme smrti, Utjeha noćnog neba i Miris straha) posvećena Omaru Hajjamu.

Dobitnik je velikog broja književnih nagrada, između ostalog "Veselin Masleša" (Sarajevo), "Bruno Kreisky" (Beč), "Charles Veillon" (Pariz), Književna nagrada za europsko razumijevanje (Leipzig), Počasna nagrada Heinrich Heine (Düsseldorf), Goetheova nagrada (Frankfurt) itd.

Obavljao je od 2014. godine i dužnost predsjednika Društva pisaca u BiH u četverogodišnjem mandatu.

Dževad Karahasan umro je u Grazu 19. svibnja 2023. godine.