"Dio Handkeova opusa doista spada u vrhunce u svjetske književnosti"
Austrijski nobelovac Peter Handke i dalje je u središtu zanimanja javnosti, ponajviše one kulturne i političke.
Prije nekoliko dana portal Bljesak.info pokrenuo je anketu među književnicima o fenomenu Handkea i Nobelove nagrade, a u današnjem nastavku donosimo kratke osvrte dvojice književnika nešto mlađe generacije.
Jedan od onih koji su se odazvali na našu inicijativu je i Kristian Novak, hrvatski književnik čiji je roman "Ciganin, ali najljepši" osvojio nagradu Ksaver Šandor Gjalski, koja se smatra jednom od najvažnijih u Hrvatskoj. Novak je i sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Kratko se na dodjeljivanje Nobelove nagrade Handkeu osvrnuo i književnik Dinko Kreho, koji je nedavno objavio zapaženu pjesničku zbirku "Simptomi", nagrađenu na Natječaju Trećeg trga. Kreho je inače rođeni Sarajlija, gdje je završio Filozofski fakultet, a trenutačno živi u Zagrebu.
Kristian Novak, književnik
Neki to uspoređuju s pitanjem bi li bilo u redu dati zlatnu kopačku čovjeku koji misli da su pripadnici druge rase niža bića. Jer, njegovo civilizacijski neprihvatljivo uvjerenje nema veze s kvalitetom haklanja, a to je bio kriterij za koji se daje nagrada. Meni se čini da ipak nije baš tako jednostavno.
Piscima se pripisuje sposobnost da sublimiraju povijesne i političke momente koji određuju pojedince, društva i čovječanstvo, pa to daje prividan argument likovima koji Handkeovu Nobelovu nagradu žele vidjeti kao legitimiranje Miloševićeva režima.
Handke ju je dobio jer dio njegova opusa doista spada u vrhunce u povijesti svjetske književnosti i tu staje priča. Handke je dobio Nobela, ne Milošević.
S pravom smo bijesni na efekte tog čina, a s jezom se danas sjetim svojih kolegica i kolega u Srbiji koji su plaćali i plaćaju veliku cijenu suprotstavljajući se realnim posljedicama zločinačkog režima kojeg je Handke podržao.
Dinko Kreho, književnik
Handkeovo književno djelo nije njegovo ekskluzivno vlasništvo i ne odgovara nužno za svog autora i za njegove stavove i postupke. Ne mislim da takav stav automatski podrazumijeva relativiziranje Handkeove odgovornosti, niti ideju da na književnost valja gledati kao na nekakvu uzvišenu disciplinu koja nastaje u vakuumu, mimo političke stvarnosti.
Primjećujem i kako puno upućeniji/e od mene tvrde da je Handkeova književnost u proteklih četvrt stoljeća, koliko traje njegova miloševićevska avantura, svakako znatno slabija od njegovih klasičnih djela iz prethodnih dekada – tu možda čak ni nema ništa što bi vrijedilo „spašavati“ od Handkea ili njegovih (stvarnih ili pretpostavljenih) saveznika s desnice.
No, mene je u cijeloj polemici oko ovogodišnjeg Nobela za književnost najviše iznenadilo to koliko ljudi još uvijek vjeruje u nekakvo humanističko, univerzalističko i prosvjetiteljsko poslanje švedske Akademije, koja je takvo povjerenje svojim djelovanjem već odavno trebala prokockati.
