Dan kad je umro autor "Alise u zemlji čudesa"
Lewis Carroll, engleski pisac i matematičar koji je svjetsku slavu stekao romanima Alisa u zemlji čudesa (1865) i Alisa s one strane ogledala (1871), remek-djelima dječje književnosti, umro je na današnji dan, 14. siječnja 1898. godine u Guilfordu.
Rođen je kao Charles Lutwidge Dodgson u Daresburyju 27. siječnja 1832. godine.
Podrijetlom iz konzervativne anglikanske obitelji, pohađao je gimnaziju u Richmondu (1844–46), potom u Rugbyju (1846–49), pokazujući talent za matematiku, satiru, humor i jezičnu igru, što je osobito dolazilo do izražaja u obiteljskim časopisima koje je osmišljavao s braćom i sestrama.
Na Sveučilištu u Oxfordu (University of Oxford) diplomirao je matematiku 1854., nakon čega je do 1881. radio kao profesor. Godine 1861. imenovan je đakonom.
Od 1854. objavljivao pjesme i priče u više listova (The Comic Times, The Train, Whitby Gazette i Oxford Critic). U časopisu The Train objavio je 1856. romantičnu pjesmu Samoća (Solitude), prvi put uporabivši pseudonim Lewis Carroll, nastao inverzijom engleske inačice latinskog prijevoda imena Charles Lutwidge (lat. Carolus Ludovicus).
Neočekivanu popularnost i uspjeh postigao je pričom za djecu Alisa u zemlji čudesa (Alice’s Adventures in Wonderland), koju je prvo ispripovijedao 1862. na izletu s djevojčicama Alice, Lorinom i Edith, kćerima Henryja Georgea Liddella, dekana koledža Christ Church na Sveučilištu u Oxfordu, potom ju 1864. zapisao, a 1865. i objavio u suradnji s ilustratorom Johnom Tennielom.
Za razliku od prevladavajuće dječje književnosti viktorijanskoga doba, posebnost toga ostvarenja bila je to što nije sadržavalo prepoznatljivu moralnu pouku; umjesto realističkoga djela didaktične vrijednosti, Carroll je osmislio ludičku priču u kojoj ponajprije vladaju logika sna, apsurd i jezične igre.
U njoj se radnja, podijeljena u 12 poglavlja, odvija oko naslovne junakinje koju znatiželja odvlači u čudesni podzemni svijet u kojem ne vrijede uvriježena pravila prirodnog i društvenog poretka: moguće je mijenjati veličinu tijela i susretati fantastična bića (npr. Bijeloga zeca, Gusjenicu, Cerigradsku mačku, Klobučara, Ožujskoga zeca, Puha, igraće karte Kraljicu i Kralja Herca i druge), s mnogima od kojih Alisa ulazi u začudne rasprave i sve veće sukobe, ne bi li se naposljetku probudila i shvatila da je sve to bio san.
Osobita se važnost pridaje jeziku, pitanjima teksta i konteksta, kao i odnosima označitelja i označenoga, čime se neprestano propitkuju njihovi, u načelu proizvoljni odnosi, te podriva racionalistička slika svijeta.
Zbog toga se Alisa smatra djelom koje potiče kritičko mišljenje čitatelja svih dobi, te najčešće tumači kao parodija (ne)logične društvene zbilje, ili pak kao alegorija o djetetovu odrastanju u suštinski besmislenu svijetu odraslih.
Alisin uspjeh ponovio je nastavkom Alisa s one strane ogledala (Through the Looking-Glass: And What Alice Found There), također s Tennielovim ilustracijama, u kojem je, u duhu prvoga romana, s jednakom zaigranošću i domišljatošću prikazao Alisino snoliko putovanje u zemlju onkraj ogledala, u kojoj je sve, uključujući i vrijeme koje katkad teče unatrag ili unaprijed, brzo ili polako, poput zrcalnoga odraza postavljeno obrnuto.
Roman obrće i narativnu strukturu prve knjige: za razliku od radnje prvoga dijela, koja se odvija u ljetnome prirodnom okruženju te učestalo poigrava prostornim veličinama i nadahnjuje pravilima kartaških igara, radnja drugoga dijela događa se u zatvorenome zimskom ambijentu, izraženije propitkuje različite vremenske odrednice te se odvija prema nekim pravilima šahovskih poteza.
I taj je roman podijelio na 12 dijelova te je u nj uključio mnoge ikoničke likove koji su postali dijelom engleske i svjetske kulturne baštine (npr. Crvenu i Bijelu kraljicu), te umetnuo više upečatljivih pjesama, od kojih su najpoznatije Morž i tesar (The Walrus and the Carpenter) i Hudodrakija (Jabberwocky), uzorni primjeri tzv. besmislenoga stiha (nonsense verse).
Poznat je i kao autor nonsensne poeme Lov na snarka (The Hunting of the Snark, 1876), nekoliko zbirki pjesama te dječjih romana Silvija i Bruno (Sylvie and Bruno, 1889) i Silvija i Bruno: svršetak (Sylvie and Bruno Concluded, 1893), koji ipak nisu postigli uspjeh ranijih djela.
Premda je još za života stekao status književnoga velikana, značaj mu se dodatno potvrdio tijekom XX. stoljeća, kada se uvidjelo da je umijećem nekonvencionalnog izraza uvelike anticipirao, pa i utjecao na avangardne, napose nadrealističke, a zatim i postmodernističke književne tendencije, te pomaknutim sadržajem svojih djela nerijetko poslužio kao uzor mnogim zagovornicima kontraktulturnih vrijednosti.
