Bila je "mračna dama“ američkog intelektualnog života
Književnica Susan Sontag rođena je na današnji dan prije 90 godina, 16. siječnja 1933. u New Yorku u židovskoj obitelji. Već u ranoj mladosti izgubila je oca, a s majkom je imala vrlo loše odnose.
Nazivali su je 'mračnom damom' američkog intelektualnog života, pripadala je malom krugu autorica koje su utjecale na kulturni i društveni život New Yorka, no Ameriku nije voljela niti cijenila.
Bavila se filmom, književnom i kulturnom kritikom, filozofijom, političkim aktivizmom, borila se za ljudska prava, a radila je i kao profesorica.
Njezino obrazovanje bilo je raznovrsno. Nakon studija književnosti u Chicagu prelazi na Harvard gdje magistrira filozofiju, a 1957. osvaja stipendiju za jednogodišnji studij na Oxfordu.
Međutim, smetao joj je tamošnji seksizam, pa odlazi na studij u Pariz gdje se trudi uključiti u francusko filmsko stvaralaštvo, filozofiju i pisanje.
Problematizirala 'elitnu' kulturu
Izuzetno mjesto u socijalnoj, kulturnoj i umjetničkoj kritici Susan Sontag zaslužila je svojim djelima u kojima je problematizirala 'elitnu' kulturu i analizirala odnos moralnih i estetskih ideja.
Njezin književni opus obuhvaćaju četiri romana (The Benefactor, Death Kit, The Volcano Lover i In America), nekoliko drama (Alice in Bed i Lady from the Sea) i devet kritičkih eseja (Against Interpretation, On Photography, Illness as Metaphor, Regarding the Pain of Others, itd.).
Napisala je i režirala četiri dugometražna filma: Duet for Cannibals (1969) i Brother Carl (1971), oba u Švedskoj; Promised Lands (1974), kojeg je napravila u Izraelu za vrijeme rata 1973.; i posljednji, Unguided Tour (1983), koji je nastao prema njezinoj kratkoj priči, a snimljen je u Italiji.
Veliki značaj ostavila je u Sarajevu gdje je 1993. usred opsade grada režirala Beckettovu dramu U očekivanju Godota, s predstavnicima zaraćenih kao glumcima.
U glavnom gradu BiH je do 1996. provodila mnogo vremena, pa je posthumno proglašena počasnom građankom Sarajeva i po njoj je nazvana ulica u kojoj je kazalište.
Kao aktivistica za ljudska prava, preko dva desetljeća Sontag je vršila dužnost predsjednice američkog PEN-a, međunarodne organizacije posvećene slobodi izražavanja i unaprjeđenja književnosti, u sklopu koje je vodila niz kampanja u ime progonjenih i zatočenih pisaca.
Spoznaja biseksulanosti
Sa 17 godina udala se za sociologa Philipa Rieffa, s kojim je godinu kasnije dobila sina Davida, no brak nije potrajao i nakon 8 godina se rastaju.
S 24 godine Sontag odlazi u Pariz, gdje upoznaje dramsku spisateljicu Mariu Irene Fornes, s kojom započinje svoju drugu vezu koja je obilježila njenu ranu zrelu dob.
Nakon zajedničkog života s Fornes bila je s još nekoliko žena, no zasigurno je najvažnija njezina veza sa fotografkinjom Annie Liebovitz, s kojom je provela cijelo desetljeće prije svoje smrti.
Umrla je 28.prosinca 2004. u New Yorku u 71. godini života nakon duge borbe s leukemijom. Iza sebe je ostavila stotinu bilježnica i dnevnika koji dočaravaju njezin intelektualni svijet, prožet dilemama, emocijama i strašću. (izvor: Vox Feminae)
U knjizi eseja Protiv interpretacije (Against Interpretation, 1966) tvrdi da je doživljaj umjetničkog djela u prvom redu emotivan, a ne intelektualan.
U knjizi eseja Stilovi radikalne volje (Styles of Radical Will, 1969), koja sadrži i autobiografske zapise (Izlet u Hanoi – Trip to Hanoi), govori o promjeni svijesti u estetske svrhe.
U zbirkama eseja Bolest kao metafora (Illness as Metaphor, 1977) te Sida i njezine metafore (AIDS and Its Metaphors, 1989) tematizira psihološki odnos prema bolesti.
U knjizi Pod Saturnovim znakom (Under the Sign of Saturn, 1989) razmatra ključne predstavnike modernizma (W. Benjamin, A. Artaud, E. Canetti i drugi) i njihovu relevantnost za američku sredinu.
Pisala je i o vizualnim umjetnostima (O fotografiji – On Photography, 1977) te je u zbirci eseja Obaziranje na bol drugih (Regarding the Pain of Others, 2003) razmatrala ulogu fotografije u prikazu prizora nasilja na pojedinačnu i kolektivnu svijest i sposobnost suosjećanja.
U knjizi eseja Gdje pada naglasak (Where the Stress Falls, 2001) objedinjuje dugogodišnje bavljenje vizualnim i verbalnim umjetnostima.
U dvama romanima (Dobročinitelj – Benefactor, 1963; Pribor za smrt – Death Kit, 1967) te zbirci kratkih priča (Ja, itd. – I, etcetera, 1978) na središnjem je mjestu podsvjesno, religija te mitologija.
Njezini potonji romani (Vulkanski ljubavnik – Volcano Lover, 1992; U Americi – In America, 2000) temelje se na povijesnoj fabuli s filozofskim i metatekstualnim elementima. (Izvor: Hrvatska eniciklopedija)
