Bez Broza ne bi bilo suvremenog hrvatskog pravopisnog standarda

Na današnji dan, 21. siječnja 1852. rođen je u zagorskom Klanjcu hrvatski jezikoslovac i književni povjesničar Ivan Broz, utemeljitelj suvremenog hrvatskog pravopisnog standarda.

Osnovnu školu polazio u Klanjcu i Varaždinu, gimnaziju u Karlovcu, Požegi i Zagrebu, gdje je maturirao. U Innsbrucku počeo studij teologije, ali ga je napustio i na novootvorenome Hrvatskome sveučilištu u Zagrebu studirao hrvatski jezik, povijest i zemljopis.

Bio je namjesni učitelj u Zagrebu, pravi učitelj na gimnazijama u Osijeku, Požegi i Zagrebu. Doktorirao 1888. Potom je u Beču kod Vatroslava Jagića slušao slavistiku i otišao na studijsko putovanje u Hercegovinu i južnohrvatske krajeve (kada se i razbolio, što je bilo uzrokom njegove prerane smrti 1893. godine).

Godine 1885. u Matici hrvatskoj izabran je za urednika Hrvatskih narodnih pjesama (priredio dio prve knjige). U svojim Crticama iz povijesti hrvatske književnosti (I–II, 1886–88) prikazuje najstarije hrvatske jezične i književne spomenike.

Autor je studije o hrvatskome imperativu te više purističkih članaka (Filologičke sitnice).

Godine 1889. povjerena mu je izradba pravopisnoga priručnika hrvatskog jezika (Hrvatski pravopis, 1892), koji je, u Boranićevoj redakciji, izlazio do 1916. i svojom umjereno fonološkom koncepcijom snažno pridonio oblikovanju suvremene hrvatske pravopisne norme. 

Pročitajte još

Prije 180 godina rođen je Tadija Smičiklas, autor prve sinteze povijesti Hrvata

Taj pravopis, iako izrijekom baziran na Karadžićevoj pravopisnoj koncepciji, ipak je oblikovan ponajviše po uzoru na pravopisno djelo hrvatskoga filologa Marcela Kušara, koje se oslanja na umjerenu fonološku koncepciju.

Broz je ustvari utemeljio suvremeni hrvatski pravopisni standard, te ostali hrvatski pravopisni priručnici (uz izuzetak oktroiranih djela iz doba obje Jugoslavije i povratka na morfonološki propis u vrijeme NDH) u većini uglavnom dotjeruju njegovo prijelomno djelo u nijansama.

Broz je ostavio duboki trag u konačnoj standardizaciji hrvatskog jezika – zahvaljujući njemu Hrvate nije snašlo pravopisno dvojstvo koje je prijetilo uvedbom fonološki koncipiranoga pravopisa u Dalmaciji i Bosni, a usvajanjem nekih propisa iz pravopisnoga standarda Zagrebačke škole (rastavljeni futur, pisanje stranih imena kao u izvorniku, izbjegavanje asimilacije po zvučnosti…) osigurao je i kontinuitet ponajviše sa starijom (poglavito Dubrovačkom) hrvatskom pravopisnom tradicijom.

Počeo prikupljati građu za rječnik koji je dovršio i 1901. izdao njegov ujak Franjo Iveković.