Povoda za razgovor s Berislavom Juričem Berom nikad ne nedostaje. Ipak, čovjek kao Bero, čije riječi čitatelji često nesvjesno konzumiraju svaki dan, naizgled nije uvijek raspoložen za razgovor.
Razlog tome sam pronašao u činjenici da ovaj iskusni novinar, pisac i pjesnik do podneva svakodnevno proizvede nekoliko stotina rečenica raspoređenih u nekoliko članaka, na različite teme, kojima secira stvarnost koju svi skupa proživljavamo, opominjući nas na nizove nepravilnosti, površnosti i patologija naših svagdašnjih iz kojih se naše društvo, ako nas grupno tako uopće smijem nazvati, pokušava, ali najčešće ne pokušava, izvući.
Dakle, svijest o nepopravljivosti nekih stvari i prvenstveno pokušaj zaštite vlastitog bića ovog čovjeka čini tihim, povučenim i naizgled nezainteresiranim za razgovor, a u suštini to uopće nije tako; Bero je jako znatiželjan, pristupačan i otvoren čovjek koji ne želi pretjerano trošiti riječi osim ako one čine tekstove koje piše. Ovaj intervju smo nakon nekoliko nagovora s moje strane ipak uspjeli realizirati, a razlog je prvenstveno Berina nova knjiga Kapi koja je nedavno izašla za bh. i hr. tržište u izdanju sarajevskog Synopsisa. Pa da krenemo u razgovor: Bero, kako si ovih dana...
Bljesak.info: ...i koje je ovo po redu (već svršeno) ljeto koje si ispratio u novinarstvu?
JURIČ: Ovih sam dana kao dani... Promjenjiv, s ponekim upaljenim alarmom, nekakvom izvanrednom sjednicom sa samim sobom. Ali uglavnom prolazim. Što se tiče ljeta u novinarstvu, već više od 25 godina trpim suše ove stvarnosti.
Bljesak.info: Prije nekoliko dana izašla je tvoja nova knjiga Kapi. Riječ je o zbirci poezije kojoj je prethodila knjiga Golotinja, također poezija. Što te zadržalo u pjesništvu obzirom da si u književnost ušao zbirkom priča Naspavani psi laju iz 2013. godine?
JURIČ: Ja u književnost i jesam ušao kroz poeziju kad sam kao srednjoškolac počeo objavljivati pjesme i kad sam za njih nagrađen Šimićevom nagradom. Uz to, pisao sam priče, čak i neke drame i tražio se u formama. No uvijek je poezija bila ta kroz koju sam se najlakše izražavao, liječio i kroz koju sam lovio trenutke oko sebe. Zbirke koje spominješ imale su sreće na natječaju Fondacije fra Grgo Martić i tako su završile u javnosti, prvo ona kratkih priča a onda zbirka poezije. Iako i danas pišem sve i svašta, poezija je uvijek tu kao najbliži i najdraži ispušni ventil.
Bljesak.info: U jednom intervjuu prije pet godina si rekao ''novinari se danas, ako se imalo sjećaju starinskog novinarstva i starinske publike, osjećaju kao crvi u željezu. Kopaju, pišu, a čak ni eho ne odzvanja''. Vjerujem da je zanat ovim vremenskim odmakom spao na još niže grane. Koji su, po tebi, glavni razlozi što je to tako i koji su ključni problemi na kojima bi novinarski zanat trebao poraditi da bi vratio dostojanstvo i vlastitu civilizacijsku ulogu?
JURIČ: Previše je razloga za jeftinoću svega oko nas pa i novinarstva, a premalo prostora da se srozavanje novinarstva kakvog sam poznavao i u kojem sam počeo jednostavno opiše. U današnjem novinarstvu ne postoji pitanje: Zašto? Nitko ga ne postavlja niti tko daje odgovor na njega. Živimo u vremenima površnosti i prolaznosti. Nametnuta brzina kroz koju vodimo svoje živote zatvara nam mnoga vrata i oči, a otvaranje očiju javnosti jedno je od glavnih poslanja novinarstva. Obrazovanje nam proizvodi djecu koje kao trnje ne oštri od malena nego ih otupljuje ili ih pravi ozbiljnim oštricama na koje će se ovo društvo jednom nabosti i, bojim se, iskrvariti. Novinarstvo bi se stoga trebalo vratiti svojoj biti i postavljati ozbiljna pitanja a ne proizvoditi samo zabavu koja kroz klikove industriji donosi novac a cijelo društvo puno košta. S druge strane, mislim da će trajati vječita borba oko toga tko je kriv – novinari koje je industrija natjerala na površnost ili društvo koje je sve površnije. Rješenje je da te dvije bitne karike za jedan sustav, za jedno življenje, krenu jedna prema drugoj pa da shvate koliko ovise jedna o drugoj, koliko iskrenost jednih i drugih mogu učiniti ovaj svijet pravednijim i boljim. Danas su, nažalost, i oni koji pišu i oni koji čitaju pristali stvari uzimati zdravo za gotovo pa svjedočimo kako nam je puno toga nenormalnog normalno a da su nam plitkoće duboke a dubine nedostižne.
Bljesak.info: S razlogom preplićem pitanja o novinarstvu i književnosti jer je tvoj rad upravo takav, ali s jasno definiranom granicom između novinarskog i književnog teksta. Kako uspijevaš u tome i da li osjećaš da ćeš u jednom trenutku, nakon toliko godina novinarstva, ipak završiti u apsolutno književnom svijetu, to jest – tekstu?
JURIČ: Samo balansiranje između novinarstva u kojemu previše znaš i života u kojem želiš znati prave stvari je vrlo izazovno. Tako je izazovno i balansiranje između novinarstva i književnosti. No, kako starim, ipak se najviše nalazim u onome što je u novinarstvu najbliže književnosti, a to je kolumna. S vremenom, čovjek se umori od dnevnog novinarstva i najsretniji sam kada vidim da neka mlada nada može preuzeti pero i dati odgovore na svih onih pet W. Nažalost, vremena su takva da se teško odlučiti otisnuti na pučinu književnosti i nadati da se da će to biti dovoljno za život. Ali da sanjam, a da ne sanjam ne bih ni bio budan, o vremenu kad ću pisati samo književni tekst, sanjam. I to sve češće. Nažalost, svih ovih ljeta koliko sam proveo u novinarstvu imam dojam da pišem isti tekst, o istim likovima i istoj publici koja uporno ne želi da otvori oči.
Bljesak.info: Bavio si se filmom, što igranim, što dokumentarnim, što animiranim. Što se danas događa na tom polju, radiš li nešto novo i kako komentiraš situaciju u bh. kinematografiji posljednjih nekoliko godina?
JURIČ: Imao sam sreću da sam kroz novinarstvo upoznao neke ljude koji su mi omogućili iskorake u tu čarobnu industriju. Radio sam u uredu filmske produkcije, a potom i u stvaranju filmova kao vođa statista na nekoliko filmova i s nekoliko stotina ljudi. Privukao me taj proces od papira do zbrke iza kamera i reda pred kamerama. Kroz projekte na poslu sam potom imao priliku raditi na scenarijima i osmišljavanjima animiranog filma i stvaranju dokumentarca. Sada iza sebe imam nekoliko filmskih scenarija i čekam da dođu neka vremena u kojima bi to netko poželio snimiti. No, i bez toga, proces izmaštavanja likova i svjetova je jedna čarolija kroz koju, dok pišem scenarij, kao da ne živim u ovoj stvarnosti nego sam netko tko prolazi kroz svijet u kojeg je smješten potecijalni film. Zanimljiv je taj suživot s imaštanim likovima koji nekako kao da sami odluče što će im se dogoditi iako im ja krojim sudbine u scenariju. I to je neka čarolija u tom poslu. Nažalost, kao i puno toga kod nas, nekompetetni ljudi uništili su filmsku industriju, izmrcvarili je i pretvorili u jeftinu političku igru koja nas košta da gubimo ozbiljan dio kulture i, ako hoćeš, identiteta. A onda plješćemo našim ljudima kad se iza i ispred kamera proslave u svijetu.
Bljesak.info: Tvoja nova zbirka poezije naizgled je posve intimna, u njoj se ne mogu prepoznati aktualni narativi, ipak ona u sebi krije otpor prema nepravdi i kritiku vremena u kojem živiš. Kako uspijevaš u novinarstvu biti oštar kritičar a pritom u isto vrijeme suptilan na način da često koristiš metaforu i satiru, a u književnosti svog pripovjedača ili lirskog subjekta spuštaš na nivo poniznosti i skromnosti iz kojeg ipak izbija osviještenost, samopouzdanje i otpor. Da li tu borbu vodiš sa sobom u svakodnevnom životu, ako se to uopće može nazvati borbom, ili je to ipak trajno stanje tvog bića?
JURIČ: Trudim se kritizirati. No, koliko sam oštar ne znam. S vremenom sve otupi, i oni koji pišu, i oni koji čitaju i oni, a to je najgore, kojima je kritika upućena. S druge strane, književnost je moje mjesto odlazaka. To su moje oaze bilo da čitam, bilo da pišem. Bez tog bijega, u kojem pronalazim tuđe svjetove i svoje tišine, u kojima prepoznajem sebe i pronalazim glasove koje mi imaju što reći i nešto reći kroz mene, ne bih mogao. Književnost, pogotovo poezija, treba neku skromnost. Ipak je ona nešto, dok je još nisu ubili nekim prizemnim stihovima, sveto i ne treba je se kvariti galamama. Što se tiče borbe, previše je frontova i ratišta u meni pa je i taj sukob novinarstva, koje mora biti glasno, i književnosti koju kvari galama, svakodnevna bitka u kojoj još nitko, ni književnost ni novinarstvo, nikoga nije pozvao na primirje. Postoje neke male mirovne snage u meni, ali i one, kao i u stvarnosti, rovare malo za jednu malo za drugu stranu.
Bljesak.info: Otkako te poznajem, kao i većina ljudi koje znam, razmišljaš o odlasku, samo nikad od tebe nisam saznao gdje to ideš i zašto još nisi otišao? Da li čovjek kao ti, koji je četvrt vijeka direktno kroz rad upleten u ovdašnju društvenu stvarnost i sve njene vidljive i nevidljive sfere i probleme, uopće može otići i biti miran tamo gdje ode (ako ode), i da li nosi ovdašnje probleme sa sobom ili veoma brzo osluhne i krene ispravljati probleme koje zatekne tamo gdje ode? Dugo mi je pitanje, a ustvari te jednostavno želim upitati da li si nepopravljivi ispravljač krivih drina?
JURIČ: Tko ne mašta o odlascima, ne može ni ostajati. Možda sam prestar za nekakav fizički bijeg, ali se izgubim barem jednom dnevno u nekom drugom svijetu. Dovoljan je nekad pogled kroz prozor pa da čovjek otputuje i da mu bude dobro. Isto tako, gdje god čovjek da ode, nosi sebe sa sobom pa je vrlo upitno može li se odlazak nazvati bijegom ili je to još jedno zavaravanje sebe i nemoći da se mijenjaš i kroz mijenjanje sebe promijeniš stvarnost. Iako sam svjestan da se naše krive drine ne mogu ispraviti, još sam nepopravljiv. Uloga pisanih riječi je da otvaraju oči, bilo u književnosti bilo u novinarstvu, i nitko nije sretniji od mene kad uspijem nekoga tko žmiri natjerati da stvari pogleda onakve kakve jesu. Barem jednim okom.
Bljesak.info: Iako nisi rodom iz Mostara, u ovom gradu si više od pola svog života. Nećemo ulaziti u svakodnevne a ujedno i višedecenijske probleme ovog grada jer se njima svakako baviš kroz svoj rad. Reci mi koje ti je omiljeno mjesto u gradu na koje rado odlaziš i gdje se osjećaš u miru, a da to nije tvoj dom i obitelj?
JURIČ: Imam mjesto gdje sam prilično redovit na kavi i iz nekog usputnog mjesta pretvorilo se u ugodan prostor za buđenje. Imam i svoj bar sa svojim omiljenim barmenom. Ali, gdje god da jesam, ovakav kakav jesam, mira nemam. Najsretniji sam u stolici na ljuljanje, pod policom s knjigama dok moji poštuju moj ritual i trude se biti tiho.
Bljesak.info: Nedavno je Al Jazeera Balkans prestala s radom, prijeti se gašenjem i nekim regionalnim medijima, sve su učestalije prijetnje upućene umjetnicima, novinari se sve skrušenije javljaju na telefone... što se dešava?
JURIČ: Novinarstvo na višim razinama je odavno postalo igračkom moćnika. Novinari su u društvu u kojem je važnija izobličena žena i prepuhani muškarac postali netko kome se ne vjeruje i čiji se rad smatra gubljenjem vremena jer napuhani i izobličeni postaju najveći glasnici. Svijet je kao nekakav balon koji se oteo iz neke nevidljive ruke u svemiru i ne snalazi se u vjetrovima koje je sam ispustio. Sve nam dolazi na naplatu i najviše mi je žao što smo slijepi na to da će nam se sve jednog dana obiti o glavu.
Bljesak.info: Koja ti se tema u novinarstvu čini trenutno najvažnijom i radiš li na nečemu novom na umjetničkom planu?
JURIČ: Najvažnija tema je ona kojom se bavim od kad sam ušao u svoju prvu redakciju – Hoće li i kako opstati ova tvorevina u koju nitko ne vjeruje pa sve to kroz tisuće malih tema jer je kod nas država upletena u sve. Od kolijevke pa do groba. Trenutno radim na knjizi proze o smrtima, prepravljam neke scenarije, zapišem pjesmu tu i tamo i gledam u kalendar kad kome trebam predati kolumnu. A na umjetničkom planu, prohodam kroz mjesec od prvog do prvog. Živjeti je, valjda, najveća umjetnost.
