Komična nelagoda kao istina: Ćelava pjevačica u Mostaru

Postoje predstave koje završavaju spuštanjem zavjese i one koje tek tada počinju. Izvedba prve reprize Ćelave pjevačice u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru pripada ovoj drugoj vrsti. Ona ne ostaje na sceni, nego se nastavlja u mislima, u tišini nakon aplauza, u nelagodnom prepoznavanju koje ne prolazi lako.

Teatar apsurda, koji se formirao nakon Drugog svjetskog rata, nije nastao kao estetski hir, nego kao odgovor na duboku krizu smisla. Svijet koji je prošao kroz razaranja i gubitak povjerenja u velike narative više nije mogao vjerovati u linearnost, logiku i jasnoću. Umjesto toga, na scenu dolazi fragmentiranost, ponavljanje, nelogičnost, ali ne kao bijeg od stvarnosti, nego kao njen najiskreniji izraz. U tom kontekstu, Ćelava pjevačica ne govori o apsurdu života nego pokazuje da je apsurd već u načinu na koji živimo i komuniciramo.

Mostarska izvedba, nastala pod redateljskom palicom Gorana Damjanca, pronašla je onu rijetku i preciznu mjeru između komičnog i uznemirujućeg. Redateljski pristup nije dozvolio da predstava sklizne u čistu karikaturu, ali ni da se zatvori u tešku, hermetičnu simboliku. Umjesto toga, uz pomoć asistenta režije Ilije Pujića, otvoren je prostor u kojem se publika smije, ali taj smijeh nije rasterećenje, nego odraz prepoznavanja. Upravo tu nastaje ono što bismo mogli nazvati komičnom nelagodom, odnosno trenutkom kada se smijeh sudari s istinom.

Glumačka igra bila je ključna u tome. Nikolina Marić, Miro Barnjak, Mirela Kordić, Ivan Skoko, Ana Franjčević i Robert Pehar donijeli su izvedbu u kojoj prenaglašenost u izrazu nije djelovala kao pretjerivanje, nego kao ogoljavanje. Kroz pojačane geste, ritam i intonaciju, jasno je izvučena u prvi plan prenaglašena potreba za prihvaćanjem, koja u svakodnevnom životu ostaje prikrivena iza pristojnosti i društvenih normi. Ono što na sceni djeluje groteskno, izvan nje prepoznajemo kao uobičajeno ponašanje: klimanje glavom bez slaganja, održavanje razgovora bez sadržaja, učestvovanje u odnosima bez stvarne prisutnosti. Vizualni identitet koji su kreirale scenografkinja Vesna Režić i kostimografkinja Sandra Milavić dodatno je podcrtao tu apsurdnu atmosferu.

Posebno se to ogolilo u scenama razgovora za stolom. Stol, kao simbol zajedništva i bliskosti, ovdje postaje prostor lažne povezanosti. Likovi sjede jedni nasuprot drugih, fizički blizu, ali emocionalno i misaono udaljeni. Govore, ne kako bi se razumjeli, nego kako bi održali iluziju komunikacije, dok glazba Andrijana Zovke, scenski pokret Fatime Kazazić Obad, te rad na tehnici glasa solistice Milice Damjanac daju cijelom prizoru gotovo hipnotički ritam. Upravo tu nelagoda postaje najjača jer scena previše liči na stvarnost. U tim trenucima postaje jasno kako problem nije u jeziku kao takvom, nego u izostanku stvarne komunikacije. Riječi postoje, ali odnos izostaje.

Jedna od upečatljivijih scena je dolazak vatrogasca koji dodatno produbljuje ovu sliku. Suočeni s očiglednim, likovi ga uporno negiraju, a zatim i sam vatrogasac pristaje na tu verziju stvarnosti kako bi izbjegao zauzimanje strane. Ovdje apsurd prestaje biti samo estetski postupak i postaje psihološki mehanizam u kojem se istina povlači pred potrebom za očuvanjem prividnog mira. Ono što počinje kao individualno poricanje prerasta u kolektivni dogovor da se očigledno ne vidi.

U tom smislu, predstava ne govori samo o vremenu u kojem je nastala, nego možda još više o vremenu u kojem se gleda. U svijetu prepunom komunikacijskih kanala, paradoksalno, svjedočimo sve većem nedostatku stvarnog susreta. Razgovori se vode, ali se ne slušaju. Riječi se razmjenjuju, ali značenje izostaje. Upravo zato Ćelava pjevačica danas ne djeluje kao radikalna avangarda, nego kao gotovo dokumentaristički prikaz stvarnosti.

Snaga ove mostarske izvedbe leži u tome što nije nudila odgovore niti pokušavala ublažiti nelagodu. Naprotiv, zadržala je gledatelja u tom međuprostoru između smijeha i nelagode, između prepoznavanja i otpora. I možda je upravo u tome njena najveća vrijednost: ne u onome što je pokazala, nego u onome što je pokrenula.

Jer nakon ovakve predstave, pitanje više nije šta smo gledali, nego koliko smo u tome prepoznali sebe.