Sergej Prokofjev, jedan od najvećih skladatelja 20. stoljeća

Na današnji dan prije 135 godina, 27. travnja 1791. u malom ukrajinskom selu Soncivka rođen je Sergej Sergejevič Prokofjev, ruski skladatelj, pionir neoklasicizma, potomak ruskih doseljnika.

Zbog svog brzog svladavanja skoro svih glazbenih žanrova postao jedan od najpopularnijih i najznačajnijih skladatelja XX. stoljeća.

Njegov otac Sergej Aleksejevič Prokofjev bio je poljoprivredni inženjer. Njegova majka Marija Grigorjevna Prokofjeva, rođena Žitkova, bila je dobro obrazovana žena s istančanim osjećajem za glazbu, ali i dobrom vještinom sviranja klavira. Ona će dati najveći utjecaj glazbenom razvoju mladog Sergeja.

Sergej je proveo svojih prvih 13 godina u Soncivki uživajući u svim privilegijama koje je davala gospodska vila na velikom poljoprivrednom imanju pri čemu je bio tretiran poput plemića iako je njegov otac bio samo upravitelj plemenitaškog imanja.

Iako je Soncivka bila udaljena relativno daleko od utjecajnih kulturnih centara poput Moskve ili Sankt-Peterburga, Sergej nije bio izoliran od glazbe.

Klavir kao obilježje života

"Kada bi me stavili navečer u krevet, nikada nisam želio spavati. Legao bih u krevet i slušao Beethovenovu sonatu koja je dopirala iz neke od prostorija gospodske vile. Moja majka svirala je Beethovenove sonate. Kasnije bi slijedile Chopinove mazurke, preludiji i valceri.

Ponekad bi se tu našlo i pokoje djelo Liszta – ne nešto pretjerano teško. Majčini omiljeni kompozitori bili su Petar Iljič Čajkovski i Anton Rubinstein. Rubinstein joj je bio najomiljeniji, štoviše bila je uvjerena kako je on i veći fenomen nego Čajkovski. Portret Rubinsteina visio je na zidu iznad klavira", zapisao je Prokofjev u svojim memoarima.

Klavir će nadalje ostati njegov glavni instrument tijekom cijelog života. Prokofjevljeve rane kompozicije otkrivaju zrelo razumijevanje glazbenih formi u koje su utkane harmonijske i ritmičke inovacije koje će kasnije biti obilježje kompletne njegove glazbe.

Njegova majka njegovala je njegovu pijanističku vještinu no nikada ga nije tjerala na mukotrpan rad i vježbanje. Nije počela s formalnim glazbenim lekcijama sve do njegove sedme godine, prepuštajući njemu da sam otkrije glazbu. Zapravo Prokofvjevljevi roditelji usmjerili su glavninu njegovog obrazovanja u neglazbene smjerove, posebice matematiku i fiziku.

Stoga nije ni čudo što je mladi Prokofjev zarana zavolio i šah u kojem je, kao amater, postigao zapažene rezultate. Sam se naučio osnovama šaha u dobi od 7 godina, a šah će ostati, kao i glazba, još jedna strast koja će ga pratiti tijekom cijelog života.

Školovanje, emigracija pa povratak u Moskvu

Prokofjev se 1904. godine upisao na Konzervatorij u Sankt Peterburgu, gdje je 1909. diplomirao kompoziciju, no druge je studije (glasovir kod Ane Nikolajevne Jesipove, dirigiranje kod Nikolaja N. Čerepnjina) završio tek 1914.

Nakon završetka Konzervatorija kraće je boravio u Londonu, gdje je upoznao S. P. Djagileva i započeo suradnju s Ruskim baletima. Niz djela nastalih u tom razdoblju izazvalo je oštre reakcije i publike i kritike (npr. I. i III. koncert za klavir i orkestar).

Nakon izbijanja revolucije u Rusiji Prokofjev je 1918. emigrirao u SAD, gdje je posebno intenzivno djelovao kao pijanist. Godine 1922. preselio se u Pariz; ondje je, unatoč službenomu pozivu iz 1923. da se vrati u domovinu, ostao do 1936.

Boravak u Francuskoj najplodnije je Prokofjevljevo stvaralačko razdoblje. Povratak u SSSR bio je postupan. Nakon intenzivnog angažmana i turneje po mnogim gradovima SSSR-a potpuno se preselio u Moskvu 1936.

Buntovnik po naravi, Prokofjev nije bespogovorno prihvaćao tradicionalne norme. To se vidi već u slobodnijim harmonijskim progresijama, naglašenoj disonantnosti i elementima groteske te oporom zvukovlju njegovih ranijih skladbi. Najviše su na nj utjecali Aleksandr Nikolajevič Skrjabin, Claude Debussy, Mx Reger i Richard Strauss te napose Igor Stravinski.

Raznovrstan glazbeni opus

Pisao je za različite izvoditeljske sastave, jedan je od najistaknutijih modernih skladatelja simfonija (7), koncerata (među ostalim, 6 glasovirskih) i glasovirskih sonata (11).

Napisao je također 14 opera (Zaljubljen u tri naranče, Kockar, Rat i mir i dr.), 9 baleta (Romeo i Julija, Pepeljuga i dr.) te podosta filmske glazbe, npr. za Ejzenštejnove filmove Aleksandar Nevski (1938) i Ivan Grozni (1944–45), u kojima je blisko surađujući s redateljem ostvario visoku integriranost stila i glazbe, a ostavio je i velik broj orkestralnih djela, solo pjesama, zborova te manjih glasovirskih i komornih skladbi.

Svoja je djela neprestano revidirao i dotjerivao te prilagođavao različitim izvoditeljskim sastavima. Stilski se Prokofjevljeva glazba veže na pojam novoklasicizma, prije svega u formalnom oslanjanju na klasične uzore, a kao paradigmatičan primjer za to navodi se najčešće njegova Klasična simfonija (1917).

Premda je poznavao djelovanje francuske grupe Šestorica (Les Six), nije slijedio njihov tip novoklasicističke estetike koja je često rabila elemente glazbene svakidašnjice, izvaneuropskih kultura ili jazza.

Unatoč tomu što je živio izvan SSSR-a i bio u dodiru s najnovijim, avangardnim zbivanjima u tadašnjoj suvremenoj glazbi, Prokofjevljeva je glazba i uz slobodnije tretiranje disonance ostala tonalitetnom. Bitno joj je obilježje da je istodobno prožeta groteskom, satirom i ritmičnošću, ali i lirizmom i melodijom.

Nakon povratka u SSSR njegov je skladateljski izraz djelomično obilježen kompromisima zbog prevladavajuće socrealističke ideologije, koja je od glazbe zahtijevala poruku, sadržajnost, izravnu komunikaciju s narodom i vezanost za određenu ideju.

Unatoč tomu, njegova je glazba, poput Šostakovičeve, ubrzo došla pod udar staljinističkog režima i bila proglašena formalističkom, pa je Prokofjev, kao i mnogi drugi skladatelji, bio prognan iz javnog života. Smatra ga se jednim od najvećih ruskih skladatelja XX. stoljeća.

Umro je u Moskvi 5. ožujka 1953. godine. (Izvori: Wikipedija, Hrvatska enciklopedija)