Kako je dječak iz provincije postao najpoznatiji ruski skladatelj

Slavni skladatelj Pjotr Iljič Čajkovski (Čajkovskij) rođen je na današnji dan, 7. svibnja 1840. godine u mjestu Votkinsk, gradu na Uralu, gdje je njegov otac poslan iz Sankt-Peterburga da upravlja tamošnjom velikom ljevaonicom (ova tvornica, inače, postoji i danas.).

Sviranje i skladanje kratkih pjesama bili su dio kućnog obrazovanja mladog Petra. Osim toga, roditelji Čajkovskog bili su veliki ljubitelji glazbe i kod svoje su djece razvili ovu sklonost.

U kući je postojao neobičan instrument: male mehaničke orgulje koje su se nazivale "orkestrion", koje je Petar volio slušati kao dijete. Dječaku se posebno svidio Mozart. U svom dnevniku je kasnije zapisao da je "zahvaljujući njemu saznao što je glazba".

Satove klavira dječaku je držala Marja Paljčikova, koja je bila iz kmetske obitelji. Istraživači još nisu sigurni kako je ona stekla glazbeno obrazovanje i je li u tome uspjela sama.

Odlazak u Sankt Peterburg

Kada je Čajkovskom bilo 10 godina, on se s majkom i sestrama preselio u Sankt-Peterburg, gdje se ubrzo upisao u Imperatorsku pravnu školu.

Njegov otac je angažirao Nijemca Rudolpha Kundingera kao privatnog učitelja klavira za Petra i on je dječaka počeo voditi na koncerte. Ironično je da je Kundinger rekao ocu Čajkovskog da dječak nije posebno talentiran za glazbu.

Ali Petar je i dalje bio fasciniran glazbom. Kad je završio pravnu školu, dobio je službu u Ministarstvu pravde, ali je kazalište i dalje bilo njegova najveća strast. Sprijateljio se s talijanskim solo-pjevačem koji je radio u ruskom kazalištu i postao veliki ljubitelj talijanske opere.

Napustivši 1863. službu u ministarstvu pravosuđa, Čajkovski je 1862–65. studirao glazbu na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu, gdje je na njegovo formiranje najsnažnije utjecao njegov profesor kompozicije Anton Grigorjevič Rubinstein (Rubinštejn).

Čajkovski je ostao sam u Sankt-Peterburgu, dok mu se čitava obitelj vratila na Ural.

Sprijateljio se s kompozitorima "velike petorke" (koja je poznata i kao "moćna gomilica"). Među njima su bili i Modest Musorgski, Aleksandar Borodin i Nikolaj Rimski-Korsakov. Čajkovski je putovao po Europi, gdje je često posjećivao kazalište. Oduševila ga je "Carmen" Georgesa Bizeta, a Wagnerova glazba ga je očarala.

Relativna materijalna neovisnost

Između 1866. i 1878. bavio se predavanjima i pisanjem udžbenika, kritikom i intenzivnim skladanjem. Nakon neuspjela braka sa Antoninom Miljukovom 1878. otišao je u inozemstvo, gdje je do 1884. putovao Italijom, Njemačkom, Francuskom, Austrijom, Švicarskom i Ukrajinom.

Materijalnu neovisnost stekao je zahvaljujući meceni Nadeždi von Meck. S njom je vodio bogatu prepisku (1876–90), koja je poslužila istraživačima kao izvor podataka o stvaralačkom radu i estetskim koncepcijama Čajkovskoga.

Od 1887. nastupao je i kao dirigent svojih djela na turnejama po Europi i SAD-u.

Uvriježilo se mišljenje o nedovoljnoj zastupljenosti nacionalnog glazbenog izraza u skladateljskom opusu Čajkovskoga, ali je danas prihvaćeno stajalište da se Čajkovski služio i zapadnoeuropskim formalnim skladateljsko-tehničkim obrascima i ruskim folklornim glazbenim naslijeđem.

To je rezultiralo autentičnim skladateljskim izrazom kasnoromantičke provenijencije, koji je obilježen bogatom paletom harmonijskih postupaka, sjajnim orkestralnim koloritom, dotjeranom formom zasnovanom na klasičnoj tradiciji i za rusku glazbu paradigmatičnim melodijskim pomacima široka raspona.

Ono što mu je konačno donijelo sveopće priznanje bila je opera "Jevgenij Onjegin". Premijerno je izvedena na sceni glavnog carskog Marijinskog teatra u Sankt-Peterburgu. 

Nije imao svoju kuću

U skladateljskom opusu Čajkovskoga zastupljene su sve glazbene vrste. Među orkestralnim djelima ističe se 6 simfonija, posebice 4. u f-molu (1877), 5. u e-molu (1888) i 6. Patetična (Patetičeskaja, 1893) u h-molu, zatim iznimno popularna Serenada za gudački orkestar (1880), uvertire fantazije Romeo i Julija (Romeo i Džul’etta, 3 verzije, 1869., 1870. i 1880) i Hamlet (Gamlet, 1888), fantazije Bura (Burja, 1873) i Francesca da Rimini (Frančeska da Rimini, 1876), Talijanski capriccio (Italjanskoe kapriččio, 1880), uvertira 1812 (1880).

Čajkovski je i prvi veliki ruski majstor koncerta. Najglasovitiji su Koncert za klavir i orkestar u b-molu (1875) i Koncert za violinu i orkestar u D-duru (1878). Od njegovih 10 opera danas se izvode dvije, obje prema Puškinovim tekstovima: Evgenij Onegin (1878) i Pikova dama (Pikovaja dama, 1890).

Glazbenoj sceni pripadaju i popularni baleti, kojima je Čajkovski bitno pridonio razvoju te vrste: Labuđe jezero (Lebedinoe ozero, 1876), Trnoružica (Spjaščaja krasavica, 1889) i Orašar (Ščelkunčik, 1892). Pisao je i za glasovir, a u više od 100 solo popjevaka Čajkovski nastavlja tradiciju Glinke i Dargomižskoga. Skladao je i veća vokalna djela (kantate, zborovi, Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga, 1878), scensku i komornu glazbu.

I pored ovolikog uspjeha, Čajkovski nije imao svoju kuću. Stanovao je ili kod prijatelja ili po hotelima. Umoran od života vječitog putnika, iznajmio je kuću u Klinu, gradiću pored Moskve, gdje je proveo posljednje dvije godine života. Danas se u ovoj kući nalazi muzej posvećen velikom skladatelju.

Čajkovski je umro 6. studenog 1893. od kolere, nakon što se u Sankt-Peterburgu, u jeku epidemije, zarazio ovom bolešću. Ona ga je savladala za samo nekoliko dana. (Izvori: Hrvatska enciklopedija i Russia beyond)